SHARE

Razlike u gradivnim elementima podneblja stvorile su niz posebnih mikrocjelina. Takvu bogatu „ponudu“ kao povoljnu osnovu za egzistenciju iskoristili su brojni predstavnici biljnog i životinjskog svijeta, zastupljeni brojnim tipovima, vrstama i zajednicama. Atraktivna, estetsko-dekorativna, rekreativno-zdravstvena, kuriozitetna i sportsko-manifestaciona svojstva biljnog i životinjskog svijeta imaju zapaženo mjesto među prirodnim turističkim motivima.

Osobenosti biljnog svijeta

Uticaj velikih vegetacijskih oblasti (slabi sredozemne i jači kontinentalne evrosibirske-sjevernoameričke) prema kojima je okolina Mojkovca dosta otvorena, kao i znatna nadmorska visina (koja potencira alpsko-nordijske vrste) više su nego primjetni u globalnom pregledu biljnih zajednica. Dodatno i finalno ih diferenciraju lokalni uslovi. Raznovrsna geološka osnova, osobine reljefa i raznovrsni klimatski uslovi pogodovali su obrazovanju brojnih biljnih formacija. Promjene u razmještaju tih formacija uočavaju se kako u vertikalnom tako i u horizontalnom pravcu. Izraziti zonalni raspored vegetacije gubi pravilnost na nekim padinama. Ako se krene prema najvišim vrhovima vegetaciona slika ima sledeće karakteristike.

U poplavnoj zoni Tare sa pritokama razvijene je mješovita šuma crne i sive johe (Alnetum glutinsae – inconae montenegrinum) i vrbe. Iznad njih sastav šumskih zajednica je pod jakim uticajem ekspozicije. To potvrđuje odsustvo četinarskog kata na padinama okrenutim prema jugu. Na padinama eksponiranim prema jugu, od obronaka Bjelasice do Jelinog vrha, zastupljen je lišćarski kat, gdje se sa povećanjem nadmorske visine smjenjuju pojasevi: hrastovih šuma, do oko 1000 m a ponegdje i iznad (u Gostilovini do 1360 m); prelazni hrasta, graba i termofilne bukve do 1200 m odakle su bukove šume homogenije i po sastavu i po prostiranju. Tek u podnožju Jelinog vrha (1856 m), iznad Tare u Tarskim stijenama, javljaju se na okomitim liticama i siparima šume crnog bora i bora munike (Pinus heldreichii), izuzetne estetsko-dekorativne vrijednosti.

Na drugoj strani, na padinama eksponiranim prema sjeveru zapažaju se drugačije osobine. Takođe, florističke karakteristike Bjelasice i Sinjajevine unekoliko se razlikuju.

Biljni svijet Bjelasice veoma je bogat šumskim i travnim zajednicama. U najnižim djelovima planine egzistiraju bukovo-javorove i mezofilne hrastovo-grabove šume. Bukova šuma (Fagetum moesiacae montanum) u višim zonama sadrži primjese jele i smrče, i tako zajedno se prostiru do gornjih granica šumskog pojasa. Izuzetak su prisojnije padine gdje dominiraju listopadne šume i, suprotno njima, uvale i strane otvorene prema sjeveru (prekrivaju ih smrča i jela). Zonalni raspored šumske vegetacije jedino je, donekle, izražen u Palješkoj gori (oko katuna Jelar). Dok se iznad bukovih šuma, sa primjesama javora i jele, razvio jedinstveni kat smrče i jele (Abieti – piecetea) u pojasu između 1400 i 1600 m visine, dotle se iznad njih, do visine od 1800 m, prostire pojas subalpske bukve. Iznad 1800 m zastupljene su travnate zajednice „zahvatajući najveće prostranstvo alpinskog i subalpinskog regiona“. Na strmim padinama okrenutim prema sjeveru raširen je polegli bor krivulj (Pinus mughus).

Ove zajednice, u sklopu biogeografske motivske grupe, nizom osobina iskazuju turistički potencijal. On se ogleda pripadnošću ovog područja nacionalnom parku „Biogradska gora“, zoni umjerene zaštite. Raskoš boja i flornih elemenata i kontrasti potvrđuju estetsko-dekorativne vrijednosti  koje ovoj planini daju pitom i prijatan izgled i podstiču aktivnosti i boravak u tom ambijentu. Pojedini florni elementi „zrače kao kuriozitetno-estetski i znameniti atributi turističke atraktivnosti (Acer heldreichii Orph – planinski javor, Daphne blagayna Frey – jeremičak, Iris bosaniaca Beck – bosanska perunika, Pancicia serbica – srpska pančićija, Leontopodium alpinum Cass – runolist, viola nicolai – vrsta ljubičice, Daphne malyana Blečić – maslinica i dr.). Četinarsko i aromatično bilje blagotvorno djeluje na fiziološke funkcije posjetilaca stvarajući povoljnu osnovu za razvoj zdravstvenog turizma. To su divni tereni za masovnu i raznovrsnu rekreaciju. Na turističku vrijednost biogeografskih motiva Bjelasice upućuje i veliki broj visokoplaninske endemične flore koji je, poređenja radi, dvostruko veći broj endemičnih oblika u odnosu na planinu Kopaonik (49 endemičnih taksona – 34 vrste i 15 infrakcijskih oblika), čija površina je, pak, 4,5 puta veća od površine planine Bjelasice (2758 km2 : 620 km2).

Vegetacija planine Sinjajevine pokazuje velike razlike između jako šumovitih padina i krečnjačkih rudina na površi (reda Crepidetalia dinaricae). Na padinama do Gojakovića šumske zajednice grade isključivo, u nižim predjelima (do 1100 m) brdske bukove šume sa primjesama hrasta i graba, a u višim predjelima (od 1100 do 1700 m) subalpska bukova šuma sa javorom (Acer platanoides) jasenom (Aceri Fraxinetum montenegrinum) i crnim grabom (Seslerio – Ostryetum). Od sela Gojakovića javljaju se četinari: jela (Abies alba), smrča (Piceetum montanum) i bor munika (Pinus heldreichii) i spuštaju se sve niže prema Tari, prateći krečnjačke grebene i odsjeke, tako da se iznad Bistrice i Kaludre kompaktne sastojine javljaju ispod 1200 m. U Bistrici, biljni svijet dostiže najveću turističku atraktivnost proizašlu iz njegovih rekreativnih i estetsko – dekorativnih svojstava. Na padinama prema Ravnjaku se konstatuje dvozonalan raspored vegetacije. Nižu, listopadnu zonu grade bukva, javor i jasen a višu, četinarsku zonu crni bor, bor munika i smrča. Na padinama prema Ljevaku šumske zajednice prostiru se dosta nepravilno. Listopadi biraju osvijetljene padine sa blažim nagibima dok četinari prate osojnije i strmije padine. Četinari uokviruju razne morfološke elemente kao što su stjenoviti odsjeci, grebeni i sl. i jasno ih individuališu u prostoru. Pripadnost nacionalnom parku „Durmitor“ (jednog dijela Bistrice), blizinu prašume crnog bora (Crna poda) obavezno treba biti uzeta u obzir pri turističkom vrednovanju biogeografske motivske osnove Bistrice. Izuzetno atraktivan krajolik, jaki kontrasti tamno zelenih četinara i svijetlozelenih lišćara, stabla nerijetko visoka i preko 30 metara, skupine borova koje pokrivaju najstrmije padine izazivajući divljenje i dugotrajno posmatranje su, pored ostalih, elementi na koje se može osloniti značajan dio turističkog proizvoda ovog mjesta. Kada se govori o biogeografskim kvalitetima Sinjajevine i Bistrice treba spomenuti i pitanje njihove zaštite, koje je svakoga dana sve aktuelnije. Brojni požari i neracionalan odnos prema biljnom blagu prijete da „protjeraju“ neke biljne vrste karakteristične za ovo područe. Stoga, njihovoj zaštiti treba posvetiti više pažnje. U svakom slučaju, u Bistrici su pritajeni znatni potencijali vezani za biogeografske motive okoline Mojkovca.

Valorizacija biogeografskih motiva morala bi da ukaže na njihove rekreativne, atraktivne i ostale atribute, o kojima je već govoreno. Pravilno uključivanje u turističku ponudu ove motivske grupe zahtijeva organizovanje određenih manifestacija (likovnih kolonija – već su organizovane u okolini Ravnjaka; ili po uzoru na susjede – „ Dani planinskog cvijeća“ na Žabljaku ili „Dani borovnice“ u Plavu i sl.) naučnih istraživanja (popis biljnih vrsta, utvrđivanje endemičnih vrsta i t.d.) i adekvatnu zaštitu.

Atraktivna svojstva životinjskog svijeta

Na ovom području zastupljene su brojne vrste krupne i sitne divljači: medvjed (na Bjelasici i padinama Sinjajevine), vuk (na Bjelasici, Sinjajevini i u lugovima oko Tare), lisica (planinski i dolinski predio), divlja mačka (rijetka), jazavac (u blizini obradivih površina  i naseobina), kuna, divlja svinja (u višim, šumskim predjelima), srna (u višim, šumskim predjelima na Bjelasici i Sinjajevini), divokoza (na nepristupačnim, stjenovitim planinskim padinama), zec i dr. I ptičji svijet je raznovrstan. Na Bjelasici su prisutne brojne vrste kao na primjer veliki i mali tetrijeb (Lyrurus tetrix), lještarka (Tetrastes bonasia) i t.d. Riblji fond čine mladica (Hucho hucho), potočna pastrmka (Salmo trutta), kalifornijska pastrmka (Salmo irideus), lipljan (Thymallus thymallus) i dr.

Životni prostor postojećih vrsta je sužen, a razni antropogeni uticaji narušavaju ekološku ravnotežu. Uz to, neke vrste su jako prorijeđene te im prijeti opasnost od istrebljenja Ove konstatacije dolaze do izražaja naročito kada se današnje prilike uporede sa nekadašnjim stanjem i brojnošću populacija. Razvijanje lovnog turizma, i pored začajnih ekonomskih efekata, ubrzalo bi postojeća loša kretanja u ovoj oblasti. To, sigurno, nije u skladu sa njegovanjem ideje ekološke države, zaštite prirode i očuvanja biodiverziteta. Ta perspektiva ne može se graditi „preko nišana“. Dakle, više razloga upućuje na zaključak da postojeće životinjske vrste treba zaštiti i očuvati. Oni djelovi okoline Mojkovca koji ulaze u sastav nacionalnih parkova „Biogradska gora“ (sjeverozapadni dio Bjelasice) i „Durmitor“ (dio sela Bistrica), koji u osnovi imaju zaštitnu funkciju, u tome treba da prednjače i služe kao primjer. Treba ukazati da se turistička vrijednost životinjskog svijeta može uspješno iskazati kroz posmatranje i fotografisanje (foto-safari turizam) kuriozitetnih i atraktivnih predstavnika faune. Uostalom, budućnost lovišta je u zaštiti divljači i lovnih površina i naseljavanje pojedinih vrsta životinja. Foto-safari turizam , u svijetlu ove pretpostavke, kandiduje se kao najpodesniji vid turizma koji za sebe vezuju atraktivna svojstva životinjskog svijeta. U svrhu turističke privrede uspješno se može angažovati riblji fond kroz razvijanje i propagiranje sportsko-ribolovnog turizma. Relaksirajući propratni efekat ove aktivnosti, povezan sa pejzažom „sa razglednica“ uz dobru saobraćajnu povezanost unaprijediće ponudu.

Pripremio: Fuštić Miodrag

Literatura:

Bošković, P. (1991): Procjena turističko-rekreativnih vrijednosti nacionalnog parka „Biogradska gora“, CANU, Zbornik radova sa naučnog skupa „Prirodne i društvene vrijednosti Nacionalnog  parka Biogradska gora“, knjiga 23, Titograd,str. 393.

Lakušić, R. (1968): Planinska vegetacija jugoistočnih Dinarida, Glasnik Republičkog zavoda za zaštitu prirode i prirodnjačke zbirke u Titogradu, 1, Titograd, str. 43.

Lakušić, R., Atanacković, B., Vučković, M. (1991): Prirodni sistem ekosistema planine Bjelasice, CANU, Zbornik radova sa naučnog skupa „Prirodne i društvene vrijednosti Nacionalnog  parka Biogradska gora“, knjiga 23, Titograd.

Lakušić, R. (1991): „Crvena knjiga“ planine Bjelasice u Crnoj Gori, CANU, Zbornik radova sa naučnog skupa „Prirodne i društvene vrijednosti Nacionalnog  parka Biogradska gora“, knjiga 23, Titograd, str. 293-317.

Lakušić, D., Lakušić, R., Stevanović, V. (1991): Veza između visokoplaninskih endemičnih flora Kopaonika i Bjelasice, CANU, Zbornik radova sa naučnog skupa „Prirodne i društvene vrijednosti Nacionalnog  parka Biogradska gora“, knjiga 23, Titograd, str. 196.

Kasalica, S. (1988): Sjeverna Crna Gora, NIO „Univerzitetska riječ”, Nikšić.

Milojević, B. Ž. (1955): Dolina Tare, Pive i Morače, Naučno društvo NR Crne Gore, Cetinje.

Stanković, S. M. (1994): Turistička geografija, Geografski fakultet univerziteta u Beogradu, „A.M.I.R.“, Beograd.

Vučković, V. (1982): Lov i uzgoj divljači, enciklopedija Jugoslavija, JLZ, Zagreb.

Vučković, V. (1997) Lovstvo u Crnoj Gori u XIX i prvoj polovini XX vijeka sa osvrtom na turizam, Zbornik radova sa naučnog skupa, Ekonomski fakultet – Institut za društveno – ekonomska istraživanja – Podgorica, Fakultet za pomorstvo – Kotor, Skupština prestonice – Cetinje, Cetinje, str. 178 – 181.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here