SHARE

Zvaničan naziv ove države je Socijalistička Narodna Libijska Arapska Džamahirija (džamahirija znači državna masa). Ukupna dužina granica ove države iznosi 4 339 km. Na sjeveru izlazi na Sredozemno more obalom dugom 1 770 km. Na zapadu se graniči sa Tunisom (461 km) i Alžirom (989 km), na jugu se graniči sa Nigerijom (342 km) i Čadom (1 050 km), na jugu-jugoistoku se graniči sa Sudanom (382 km) i na istoku sa Egiptom (1 115 km). Ima površinu teritorije od oko 1 760 000 km² i po veličini teritorije je 18-ta zemlja svijeta. U julu 2018. godine je imala 6 754 507 stanovnika i po broju stanovnika je 107 zemlja svijeta. Prema ovim podacima o broju stanovnika i površini teritorije, dobijamo podatak da gustina naseljenosti iznosi 3,8 stanovnika/km². Iako Libija izlazi na Sredozemno more, njen geografski položaj je dosta nepovoljan. Bitno je pomenuti da ima i ograničen tranzitni značaj pravcem istok-zapad. Obalska linija je pravolinijska, nerazuđena, pješčana, veoma plitka i bez pravih prirodnih luka tako da ni ona ne doprinosi povoljnosti geografskog položaja Libije. Glavni grad države je Tripoli.

Composer 1

Sa geološkog aspekta Prijekambrijske stijene u Libiji zauzimaju manje od 1% teritorije. Sastoje se od paragnajsa i ortognajsa, škriljaca, filita, kvarcita, diorita, granodiorita i granita. Glavne zone izloženosti ovih geoloških formacija su u južnoj i centralnoj Libiji, zatim na zapadu u oblasti Tibestija, jugoistočno od Tajarbija i u jugoistočnom dijelu zemlje u blizini tromeđe Sudan-Egipat-Libija. Prijekambrijske stijene u južnoj i centralnoj Libiji se pojavljuju na više od 3 000 km².

Paleozojske stijene, u rasponu starosti od kambrijuma do perma, zauzimaju veći dio južnog dijela Libije: Fezan i južna Kirenaika. Paleozojske stijene Libije su uglavnom predstavljene škriljcima, pješčarima i krečnjacima.

desert-oasis-libya

Za vreme Mezozoika, nekoliko stotina metara sedimenata je nataloženo u koritima duž obale Sredozemnog mora. Najdeblji izloženi sedimenti mezozojske sekcije se nalaze u sjeverozapadnoj Libiji. Ovdje se nalaze sedimenti trijasa, jure, donje i gornje krede. Uglavnom su predstavljeni dolomitima i laporcima. U sjeverozapadnoj Libiji, mogu se pronaći velike količine gipsa i anhidrita. Za vrijeme od cenomanske do turonske transgresije, more se proširilo do 28-og stepena sjeverne geografske širine, gdje se tanak sloj sedimenata taložio na paleozojskim stijenama. Južno od 28-og stepena sjeverne geografske širine, jezerski ili morski slojevi mezozojskog doba su identifikovani samo u jednoj oblasti (sjeveroistočno od Jabal Eghei), ali kontinentalni kreveti (kako ih geolozi nazivaju) su veoma dobro rasprostranjeni, a sastoje se uglavnom od pješčara, konglomerata i glina. Ovi kreveti se nazivaju „Nubijski pješčar”.

U poslednjih nekoliko decenija, geolozi naftnih kompanija, su proučavali detaljno kontakt krede i tercijara i prijavili paleocene i niže eocenske stijene u Tripolitaniji i u centralnoj i istočnoj Libiji. Tu su oni predstavljeni laporovitim krečnjakom i bijelim mekim laporom. Stijene iz serije oligocena u Libiji se pojavljuju u Kirenaici i u basenu Sirte. Takođe, pokrivaju veliki dio Jabal al Akhkar u Kirenaici. Oligocenske naslage su položene pliće od eocenskih. Stijene donjeg oligocena su litološki slične gornje eocenskim stijenama. Uglavnom je to plitka morska facija koja se sastoji od žutog krečnjaka, pješčara, laporca i gipsa. Ukupna debljina oligocenskih stijena se procjenjuje na oko 150 m.

JA1

Miocenske stijene u Libiji pokrivaju široki pojas koji se širi istočno od područja Homs-Zliten preko Sirta i sjeverno od Kirenaike, sve do egipatske granice. Ukupna debljina miocena se procjenjuje na oko 700 m.

Nedostatak fosila čini je gotovo nemogućim razlikovanjem kvartarnih i pliocenskih naslaga. U Tripolitaniji pliocenski kreveti su uglavnom predstavljeni pješčarima, cementiranim eolskim pijeskom i dobro cementiranim riječnim konglomeratom.

Naslage pleistocena i holocena u Libiji zauzimaju oko 400 000 km². Oni formiraju Libijsku pustinju,  brojne dine, ogromne ravnice i mediteransku obalu. Sastoje se od glinastog eolskog pijeska (lokalno cementiranog), karbonata, i obično dolomita ili pješčara. Površinske naslage na pleistocenim i holocenim stijenama su sledeće: terra rosa (crvenica), eolski pijesak, aluvijalni nanosi i prateći fini sedimenti, zatim naslage soli u nedreniranim depresijama i slabo konsolidovane površinske naslage lokalnog porijekla sastavljenog od šljunka s muljem i pijesak koji sačinjava sarir ili pustinjski trotoar.

Geomorfološki, u Libiji se izdvaja nekoliko cjelina: Nafusah Plateau i Al-Jifarah (Gefara) ravnica na sjeverozapadu, planine Akhar („Zelene planine”) na sjeveroistoku i Saharska visoravan koja zauzima veći dio ostatka zemlje. Planina Al-Jifarah prostire se na oko 26 000 km² u sjeverozapadnom dijelu Libije. Sastavljena je od pješčanih dina, slanih močvara i stepa. Gefara je dom većine stanovništva Libije i njenog najvećeg grada, Tripolija. Plato Nafu se proteže na oko 340 km od Al-Khuma na obali, do tuniške granice u Naultu. Zapadno od Tarhunaha strmo se uzdiže od ravnice Al-Jifarah, dostižući visinu između 450 i 975 metara. U sjeveroistočnoj Libiji, planine Akhar se protežu duž obale. Ove krečnjačke planine se strmo dižu od obale do oko 600 metara, a zatim se protežu oko 30 km u unutrašnjost i dostižu do 900 metara visine na najvišim tačkama. Saharska visoravan čini oko 9/10 ukupne površine Libije. Polovina visoravni je pješčana pustinja. Al-Haruj al-Asvad je brdsko-bazaltna visoravan u centralnoj Libiji. Obložena  je kamenim fragmentima i kamenim gromadama, a podiže se do oko 800 m visine i okružen je vulkanskim vrhovima. Plato Al-amra leži južno od visoravni Nafu. Ima gomile golih stijena koje se uzdižu na 820 m visine. U regionu Fezana na jugozapadu, niz dugih depresija i bazena sadrži brojne uade (suva riječna korita) i naselja oaza. Mobilne pješčane dine koje dostižu visinu i do 90 m nalaze se u Fezanovoj pustinji Marzuk i u istočnoj Libijskoj pustinji, koja se proteže i u Egiptu. Najveće uzvišenje zemlje je vrh Bikku Biti, koji se uzdiže na 2 236 m na  samoj granici Libije i Čada.

Fantastic incredibly beautiful waterfall in LibyaU Libiji, klima je mediteranska u uskom priobalnom pojasu, a pustinjska u unutrašnjosti. Iako su na obali temperature tipične za mediteransku klimu, nivo padavina je veoma nizak. Samo u brdima blizu obale Kirenaike padavine su godišnje između 400 i 700 mm. Duž obale, koja jedina prima nešto veće količine padavina, većina se izluči od oktobra do početka aprila, sa maksimumima u decembru i januaru. Ta količina padavina je obično dosta niska između 200 i 350 mm/god, a u Tripolitaniji i Kirenaici i između 100 i 200 mm, dok je istočno od Kirenaike, na granici sa Egiptom tek oko 100 mm. Kiše na obali su zbog depresija koje dolaze iz Atlantskog okeana ili Sredozemnog mora, a naizmjenično se javljaju sa dugim periodima vedrog vremena čak i zimi. Ljeti gotovo nikad ne pada kiša u cijeloj Libiji, iako se u južnom dijelu pustinje mogu javiti pljuskovi zbog afričkih monsuna, koji pogađaju regiju Sahel u najtoplijim mjesecima. Duž obale, vlažnost vazduha je visoka, iako morski vjetrovi duvaju u popodnevnim satima, oslobađajući toplotu.

Prosječna maksimalna temperatura u ljetnjem periodu kreće se od 30°C duž obale, oko 35-37°C u sjevernom i centralnom kontinentalnom području, i do 41°C na jugu.

Tokom cijele godine, ali češće u proljeće i jesen, Libija može biti pogođena Giblijem (Ghibli), vrućim i suvim vjetrom, koji je u stanju da podigne prašinu i izazove naglo povećanje temperature. Ovaj fenomen je još izraženiji na obali, gdje se takođe stvara nagli pad relativne vlažnosti vazduha, koji je generalno visok zbog uticaja mora. U tim slučajevima, temperatura može preći 40°C od aprila do oktobra, čak i na obali, dok zimi može da dostigne 30°C.

tumblr_nhnxmswraV1ss1puco1_500U Libiji nema stalnih vodotoka. Sa ograničenim površinskim vodnim resursima, gotovo u potpunosti se oslanja na podzemne vode, od kojih je većina „fosilna” tj. ti podzemni rezervoari su se punili hiljadama godina ranije kad je klima u regiji bila vlažnija. Rijetki uadi vodu u svojim koritima imaju samo tokom zimskog perioda, kad se izlučuju nešto veće količine padavina. Tada imaju karakter bujičnih tokova. Najviše ih je u sjeverozapadnom dijelu zemlje, gdje se ulivaju u Sredozemno more. U brojnim oazama se nalaze izvori i arteški bunari koji otvaraju velike, duboke, fosilne vodonosnike naročito u Fezanu i jugoistočnoj Libiji. Velika Man-Made river (Ljudskom rukom napravljena rijeka) bio je jedan od najambicioznijih projekata koji su dizajnirani da iskoriste ove podzemne rezerve. Većina poljoprivrede u Libiji se oslanja upravo na ovaj sistem iskorišćavanja podzemnih voda. To je bio veliki projekat iz 1980-ih, prema kojem su mreže cijevi prenosile podzemne vode iz Nubijskog sistema podzemnih rezervoara (u Saharanskom dijelu južne Libije), na sjeveru do gradova i mjesta na obali gdje živi većina stanovništva.

Ravnice sa sivo-smeđim tlom na Al-Jifarahu i platou Nafo na zapadu su plodne, iako je prekomjerno navodnjavanje dovelo do povećane salinizacije tla. Na istoku su zemljišta ravnice Barce, takođe plodne. Velike naslage aluvijalnog zemljišta se nalaze u priobalnim deltama i dolinama velikih uada. Na marginama Sahare, kultivacija i prekomjerna ispaša su ozbiljno osiromašili zemlju. Ostatak zemlje je pokriven pjeskom ili kamenitom pustinjom. Tla u ovim oblastima su slabo razvijena, sa malim udjelom organskog materijala.

e103c4d6ec43661fd1561de4cd8d0799-700

Libijska vegetacija je uglavnom veoma rijetka, posebno u pustinjskim područjima. Oaze podržavaju rast palmi, maslina i stabala narandže, a plato Jabal Nafusah je prekriven grmljem kao što je npr. asfodel. Ostala prirodna vegetacija uključuje tamarin, smokvu, akaciju arabiku i u pustinjskim regijama, slabo rasprostranjene trave kao što su lucerka i esparto.  U periodima obilnih padavina, priobalne ravnice prekrivene su zelenom vegetacijom i periodičnim travama; najuočljivije biljke su već pomenuta – asfodel (biljka porodice ljiljana) i jubule. Severna oblast planine Akhar podržava nisku i relativno gustu šumu ili makiju. Šuma je rijetka i zakržljala južno od planinskog grebena, a jednogodišnje biljke su dosta rijetke. Na zapadu, biljni život je mnogo oskudniji, gdje se travnjaci nalaze između golih brežuljaka.

Divlje životinje predstavljene su pustinjskim glodarima, kao što su pustinjski zec, lisica, šakali, gazele i divlje mačke. Među izvornim pticama su divlji prsten, jarebica, šikara i prerijska kokoška. Orlovi, jastrebovi i lešinari su takođe česti. Nacionalna životinja Libije je Arapski orao. U pustinji se može naći 95 vrsta gmizavaca koji se sastoje od guštera, zmija i kornjača. Libija ima neke zaštićene oblasti u kojima životinje mogu da žive zaštićene, jer većina divljih životinja ili su na neki način izumrle ili su izlovljene. U Libiji se može pronaći i Barbari ovca. Libija je takođe dom najveće leteće pčele na svijetu, Jabal alakhdar, koja je zaštićena programom da bi bila spašena od izumiranja. Postoji nekoliko vrsta kornjača koje se mogu naći u Libiji (npr Kleinmanni i zlatna grčka kornjača, koje su već na popisu izumiranja). Libijska jeboaa je još jedan glodavac na listi ugroženih vrsta u Libiji.

maxresdefault

Prvi Nacionalni parkovi, zaštićena područja i rezervati prirode u Libiji su proglašena 1970-ih. Najviše su skoncentrisani duž mediteranske obale, a najpopularnija zaštićena područja su Zellaf u jugozapadnoj pustinji i Karabolli, Vadi El-Kouf i Bengazi, koji se prostiru duž sjeverne obale.

Vadi El-Kouf. Nacionalni park koji se nalazi u blizini Beidhe u šumovitom predjelu Jebel al-Akhdar (Zelena planina). Prostire se uz obalu sjeveroistočne Libije, prateći korito rijeke po kojoj je i dobio ime. Oko 90% svih autohtonih biljaka u Libiji se može pronaći baš u ovoj oblasti, zbog izuzetnog biodiverziteta. Sa pejzažima od plaža, obalnih dina i laguna do šikara, šumovitih brda, litica i pećina, park štiti i morsku i kopnenu divljač. Među ostalim vrstama, posjetioci ovdje mogu da vide delfine, zlatne šakale, hijene i brojne druge vrste.

Nacionalni park Karabolli. Smješten je sjeverno od Al-Garabullija, (grada koji se nalazi istočno od Tripolija). Nacionalni park Karaboli pokriva značajnu površinu između Vadi Turghata na istoku i Vadi Ramala na zapadu, prostirući se samo nekoliko kilometara u unutrašnjost od mora. Pejzaži parka uključuju plaže, dine, slane lagune i pješčane litice, dok divljina uključuje hijene i gotovo 100 vrsta ptica. Područje je 1992. godine proglašeno zaštićenim parkom za borbu protiv erozije duž obale.

Benghazi nacionalni rezervat. Sjeverno od Bengazija na sjeveroistočnoj libijskoj obali nalazi se prirodni rezervat Benghazi, popularni pit-stop za ptice selice. Rezervat obuhvata pješčanu obalu sa dinama i slanim močvarama, kao i lagunu Ain Zaianah. Iako je nominalno zaštićena zona, područje se koristi i za ribolov, rekreaciju.

Zellaf nacionalni rezervat. Postavljen duboko u pustinji zapadne Libije, prirodni rezervat Zellaf je dio područja Sabhe, tzv. kapije veće pustinje Sahare. Rezervat pokriva značajnu površinu dina i kamenih grebena koji su naseljeni orikom i gazelama, među ostalim pustinjskim faunama.

Rajma. Močvarno i zaštićeno područje u okrugu Jabal al Gharbi u Libiji, koji je južno od Tripolija i Murkuba. Ova oblast, kao i Abughlian, poznata je po svojim planinama i oštrim pustinjskim područjima. Gušteri, zmije i glodari su uobičajena pojava u Rajmi. Pustinjski sisari, uključujući hijene i divlje mačke, takođe borave u ovom području. Rajma je poznata i po bogatstvu palmi, kao i po stablima smokava i maslina.

Sabratha. Zaštićena oblast u Libiji u kojoj se nalaze rimske ruševine. Rimski osvajači su preuzeli lučki grad i obnovili ga tradicionalnom rimskom arhitekturom, od kojih su neke i danas dosta dobro očuvane. Tokom II i III vijeka, Rimljani su ovde gradili objekte poput antičkog teatra, raznih hramova, javnih kupatila i hrišćanske bazilike. Antička luka Sabratha osnovana je oko 500. godine prije Hrista. Ova lokacija je imala čast da bude proglašena svjetskom baštinom UNESCO-a 1982. godine. Sabratha se nalazi u sjeverozapadnom djelu Libije u okrugu Zaviia koji graniči sa Sredozemnim morem na sjeveru.

Tabela 1: Spisak nacionalnih parkova, rezervata, zaštićenih zona i Ramsarskih i močvarnih područja od međunarodnog značaja u Libiji

Nacionalni parkovi Rezervati Zaštićene zone Ramsar i močvarna područja
Abughilan Benghazi Ain Zayanah Ain Elshakika
El Kauf Bier Ayyad Ajdabiya Marsh Ain Elzarga
Karabolli New Hiesha Al Jaghbub Oasis
Kouf Tripoli Berjuj valley
Naggaza Zellaf Bombe gulf
Rajma Fezzan valleys
Sirman Garabulli
Giarabub
Grotto de Lete
Harouj mountain
Jalo
Kufrah Oasis
Nefhusa
Oasis of Ghat
Ouau en Namu lakes
Qaminis and Tukrah salines
Rajma plantations
Sabratha
Sebkha el Sahel
Serir
Shahaat
Taoulga
Wadi Kham
Belkarra-Boulelli

 

Pripremio: Marko Drašković

Literatura i izvori:
Gus H. Goudarzi (1970): Geology and Mineral Resources of Libya A Reconnaissance. Geological survey professional paper 660. United States Government printing office, Washington
Kicošev S., Golubović P. (2006): Regionalna geografija Afrike. Univerzitet u Nišu, PMF, Niš
Crkvenić I. (1990): Afrika – regionalna geografija, III dopunjeno izdanje. Školska knjiga, Zagreb
www.cia.gov
www.britannica.com
www.africatouroperators.org
www.worldatlas.com
www.listofcountriesoftheworld.com
www.middleeastarab.com
www.climatestotravel.com
www.earthwise.bgs.ac.uk

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here