SHARE

Mont Everest (takođe tib. Qomolangma, nep. Sagarmāthā, lim. Chajamlungma, kin. Zhumulangma, eng. Mount Chomolungma), najviša je planina na Zemlji i najviša tačka na zemaljskoj kontinentalnoj kori, prema mjerenju visine topografskog vrha od 8 848 metara iznad nivoa mora. Planina je dio lanca Himalaja u Aziji. Ona je locirana na granici između zone Sagarmata u Nepalu, i autonomne regije Tibet u Kini. Godine 1856. velikim trigonometrijskim premjeravanjem Indije je ustanovljena i objavljena visina Mont Everesta, tada poznatog kao „Pik XV“, od 29 002 ft (8 840 m). Godine 1865. Britansko kraljevsko geografsko društvo je planini dodjelilo službeno englesko ime na prijedlog Endrua Voa, tadašnjeg glavnog geodetskog nadzornika Indije. Naziv „Čomolangma“, koji je bio vjekovima u širokoj upotrebi među Tibetancima, nije mogao da bude predložen, jer su Nepal i Tibet tada bili zatvoreni za strance. Godine 1808. britanci su započeli veliko trigonometrijsko premjeravanje Indije radi utvrđivanja lokacija i naziva najviših svjetskih planina. Počevši od južne Indije, ekipe premjeravanja postepeno su napredovale prema sjeveru koristeći divovske, 500 kg teške teodolite, radi najpreciznijeg mogućeg mjerenja visina. Dosegli su podnožje Himalaja oko 1830-ih, ali Nepal nije bio voljan da dozvoli Britancima ulazak u zemlju usljed sumnji o političkoj agresiji i mogućoj aneksiji, te je nekoliko zahtjeva mjerača za ulazak odbijeno. Britanci su bili prisiljeni da nastave svoja posmatranja iz Teraja, regije južno od Nepala. Uslovi u Teraju bili su teški usljed žestokih pljuskova i malarije – tri službenika premjeravanja je umrlo, dok su još dvojica morala da se povuku radi lošeg zdravlja. Uprkos tome, 1847. godine. Britanci su ustrajali i započeli detaljna posmatranja himalajskih vrhova sa osmatračkih stanica na udaljenosti do 240 km. Vremenske prilike ograničavale su rad na tri zadnja mjeseca u godini. Novembra 1847. godine glavni britanski geodetski nadzornik Indije Endru Voa, izvršio je posmatranja iz stanice Savajpor, locirane na istočnom kraju Himalaja. U to se doba Kangčenjunga smatrala najvišom planinom na svijetu, te je sa zanimanjem primijetio vrh iza te planine, na oko 230 km udaljenosti. Džon Armstrong, jedan od Voaovih službenika, takođe je vidio vrh sa lokacije dalje na zapadu, i nazvao ga Vrh „b“. Voa je kasnije zapisao da su posmatranja ukazala da je Vrh „b“ viši od Kangčenjunge, ali zbog velike udaljenosti mjesta posmatranja, bila su potrebna bliža posmatranja radi verifikacije. Iduće godine, Voa je poslao službenike premjeravanja nazad u Teraj radi bližih promatranja Vrha „b“, ali oblaci su spriječili sve pokušaje. Godine 1848. Voa je u područje poslao Džejmesa Nikolsona, koji je obavio dva uspješna posmatranja iz Džirola, sa udaljenosti od 190 km. Nikolson je ponio najveći teodolit i zaputio se na zapad, sprovevši preko 30 posmatranja sa pet različitih lokacija, sa najbližim na 174 km od vrha. Nikolson se povukao u Patnu na Gangu radi potrebnih proračuna baziranih na posmatranjima. Prvi neobrađeni podaci dali su Vrhu „b“ približnu visinu od 9 200 m, ali nije uzet u obzir lom svjetlosti koji izvrće podatke. Ipak, podaci su jasno ukazivali da je Vrh „b“ viši od Kangčenjunge. Nažalost, Nikolson se zarazio malarijom, te je bio prisiljen da se vrati kući s nedovršenim proračunima. Majkl Henesi, jedan od Voaovih asistenata, započeo je privremeno imenovanje vrhova rimskim brojevima, s Kangčenjungom nazvanom Vrh IX, dok je Vrh „b“ tada postao poznat kao Vrh XV.

Mount_Everest_as_seen_from_Drukair2_PLW_edit

Godine 1852. Radhanat Sikdar, indijski matematičar i mjerač iz Bengala, stacioniran u glavnom sjedištu premjeravanja u Dehradunu, prvi je, trigonometrijskim proračunima baziranim na Nikolsonovim podacima, identifikovao Everest kao najvišu planinu na svijetu. Službena objava da je Vrh XV najviši, bila je odlagana nekoliko godina radi ponovnih verifikacija. Voa je 1854. započeo obradu Nikolsonovih podataka, i zajedno sa svojim osobljem proveo je skoro dvije godine u proračunima, baveći se problemima loma svjetlosti, barometarskog pritiska i temperature preko velikih udaljenosti koji su morali biti riješeni. Konačno, marta 1856. objavio je svoja otkrića u pismu svome zameniku u Kalkuti. Kangčenjunga je bila proglašena visokom 8 582 m, dok je Vrhu XV određena visina od 8 840 m (29 002 ft). Voa je zaključio da je Vrh XV „najvjerovatnije najviši na svijetu“. U stvarnosti, izračunato je (mjereno u stopama) da je Vrh XV visok tačno 29 000 ft (8 839,2 m), ali javno je objavljena visina od 29 002 ft (8 839,8 m).

Proizvoljno su dodate dve stope (61 cm) radi izbjegavanja utiska da visina od 29 000 ft (8 839,2 m) nije ništa drugo no zaokružena procjena.

Sa ustanovljenom visinom, sljedeći izazov bio je kako nazvati planinu. Dok je izmjena nastojala sačuvati lokalne nazive ukoliko je to bilo moguće (npr. Kangchenjunga i Dhaulagiri), Waugh je tvrdio da nije mogao naći bilo koje lokalno ime u opštoj upotrebi. Potraga za lokalnim nazivom bila je spriječena zatvorenošću Nepala i Tibeta za strance u to doba. Postojalo je mnogo lokalnih naziva, od kojih možda, vjekovima u Tibetu, najpoznatije Chomolungma, koje se pojavilo već 1723. godine na karti francuskog geografa D’Anvilla, objavljenoj u Parizu. Ipak, Waugh je smatrao da je sa preobiljem lokalnih naziva teško odabrati jedan naziv poseban od svih ostalih, te je odlučio da će Vrh XV biti nazvan po Georgeu Everestu, njegovom prethodniku na mjestu glavnog britanskog geodetskog nadzornika Indije.

George Everest bio je protiv naziva kojeg je predložio Waugh, te je 1857. godine rekao Kraljevskom Geografskom Društvu da riječ Everest nije moguće napisati na Hindskom niti je Indijci mogu izgovoriti. Waughovo predloženo ime prevagnulo je primjedbama, te je 1865. godine Royal Geographical Society službeno prihvatio naziv Mount Everest kao ime najviše planine na svijetu. Početkom 1960. godine nepalska vlada dodjelila je Everestu službeno ime Sagarmāthā. Naziv nije bio prethodno u upotrebi – lokalni stanovnici planinu su poznavali kao Chomolungma. Planina nije bila poznata ili imenovana među Nepalcima (tj. u dolini Kathmandu i okolnim područjima). Vlada je odlučila pronaći nepalsko ime za planinu jer Sherpa/Tibetanski naziv nije bio prihvatljiv, jer je suprotan ideji ujedinjenja (Nepalizacije) zemlje.

Everest je planina čiji vrh dostiže najveću distancu iznad nivoa mora. Nekoliko drugih planina ponekad se naziva alternativnim “najvišim planinama na svijetu”. Mauna Kea na Havajima najviša je ako se visina mjeri od podnožja, uzdiže se preko 10 200 m mjereno od dna usred okeana, ali dostiže samo 4 205 m nadmorske visine.

Mount Everest ima dva glavna puta uspona, jugoistočni greben iz Nepala, i sjeveroistočni greben iz Tibeta, kao i mnoge druge manje korištene rute. Između dvije glavne rute, jugoistočni greben je tehnički jednostavniji i najčešće korišteni put. Tim putem koristili su se 1953. godine Edmund Hillary i Tenzing Norgay, prvim prepoznatim putem uspona, od petnaest otkrivenih do 1996. Ipak, jugozapadni greben kao glavni put ka vrhu, bio je odabran uglavnom iz političkih razloga, a manje stanjem na terenu, jer je kineska granica 1950-ih, nakon kineskog zauzimanja Tibeta, bila zatvorena za zapadni svijet.

Većina pokušaja uspona poduzima se u mjesecu maju prije ljetne sezone monsuna. Dolaskom sezone monsuna, promjena u mlaznim strujama, tada usmjeravanim sjeverno, smanjuje visoko u planini prosječnu brzinu vjetrova. Dok se ponekad pokušaji uspona poduzimaju nakon monsuna u septembru i oktobru, kada je mlazna struja ponovo privremeno tjerana sjeverno, dodatni snijeg kojeg su takvi vjetrovi položili, i nestabilne vremenske prilike (rep monsuna) čine uspone izvanredno teškima.

MONTE

Prvi uspješan uspon Tenzinga i Hillaryja dogodio se 29. maja 1953. godine u 11 sati i 30 minuta. Deveta britanska ekspedicija, predvođena Johnom Huntom, vratila se u Nepal. Hunt je odabrao dva para penjača radi pokušaja osvajanja vrhunca. Prvi par, Tom Bourdillon i Charles Evans, 26. maja 1953. popeli su se do visine unutar 100 metara od vrha, ali bili su prisiljeni vratiti se radi iscrpljenosti. Kao što je bilo zamišljeno, njihov proboj, istraživanje puta i dodatne zalihe kiseonika, bili su od velike pomoći sljedećem paru. Dva dana kasnije, ekspedicija je preduzela drugi i konačni napad na vrh sa drugim parom planinara, Novozelađaninom Edmundom Hillaryjem i nepalskim Sherpom Tenzingom Norgayem. Dosegli su vrhunac u 11:30 po lokalnom vremenu, 29. maja 1953. godine rutom preko južnog prijevoja. U to doba, obojica su uspjeh priznali timskim naporima cijele ekspedicije, ali nekoliko godina kasnije Tenzing je otkrio da je Hillary prvi zakoračio na vrh. Crna zona smrti iako se uslovi koji neku zonu razvrstavaju kao zonu smrti primjenjuju i za Mount Everest (visine iznad 8 000 m), znatno je teže za planinara preživjeti u zoni smrti Mount Everesta. Temperature se mogu spustiti na vrlo niske vrijednosti, što može rezultirati smrzotinama bilo kojeg dijela tijela izloženog vazduhu. Radi tako niskih temperatura, snijeg je u nekim područjima zaleđen te su takođe moguće i pogibije radi padova i klizanja. Snažni vjetrovi na velikim visinama Everesta takođe su potencijalna opasnost za penjače. Atmosferski pritisak na vrhu planine, samo je trećina vrijednosti pritiska na nivou mora, što znači da je na raspolaganju takođe i samo trećina kiseonika u odnosu na nivo mora. Osobe koje poginu za vrijeme uspona uglavnom se ostave na velikim visinama. Oko 150 tijela nije nikada pokupljeno. Nije neuobičajeno pronaći tijela blizu standardnih puteva uspona.

Pripremio: Eldin Brđanin

Literatura:
Solarić M, Solarić N. (2010):  Himalaja i pregled određivanja visina Mt. Everesta, Geodetski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
www.himalaya-info.org
www.broadpeak.org
www.everestnews.com
www.thoughtco.com

1 COMMENT

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here