SHARE

Rumija (1593 m) sa Sozinom (934 m), Sutormanom (1182 m) i Lisinjom (1357 m) čini lanac mlađih vjenačnih planina dinarskog pravca pružanja, jugoistok-sjeverozapad, između Jadranskog mora i Skadarskog jezera.

Planinski lanac je dug oko 39 km, širine oko 12-15 km, reljefno ima oblik savijenog luka, čija je konkavna strana okrenuta prema Skadarskom jezeru, a konveksna prema Jadranskom moru. Prema Skadarskom jezeru se blago spušta, dok se prema Jadranskom moru strmo spušta.

Fluvijalni reljef

Fluvijalna ili riječna erozija predstavlja geomorfološki proces izgrađivanja oblika u reljefu radom riječnih tokova. Tekući preko topografske površine u pravcu najvećeg pada, pod uticajem zemljine teže, riječni tokovi stvaraju vlastite oblike reljefa.

Fluvijalni oblici mogu da budu erozivni i akumulativni.

Erozivni su riječno korito, riječna dolina, fluvijalni pod, fluvijalna površ i pineplen.

Akumulativni su plavine, riječna ostrva, delte, aluvijalne ravni i akumulativne riječne terase.

Što se tiče erozivnih oblika oni su vidljivi i izraženi u padinama Rumije, pogotovu su vidljivi na rijeci Bunar koja se usjekla između strmih strana Rumije.

Na stranama riječnih dolina Željeznice zapaža se prostrana i izrazita riječna terasa u vidu široke zaravni. Njegovo stvaranje vezano je, po pravilu za dugotrajno i intenzivno djelovanje bočne erozije, pri trajnoj stabilnosti donje erozivne baze, u dalekom odmaklom stadijumu evolucije uzdužnog riječnog profila kada je riječni gotovo dostigao ravnotežni profil i u tom nivou se zadržao veoma dugo.

Kraški reljef

Kraška erozija ili korozija predstavlja geomorfološki proces izgrađivanja oblika reljefa hemijskim djelovanjem vode u karbonatnim stijenama, u prvom redu krečnjaka i dolomita.

Kada se posmatra kraški reljef u cjelini, onda se u njemu mogu izdvojiti dvije posebne grupe oblika: jedni se javljaju na površinu krečnjačkih terena – to su površinski kraški oblici, a drugi se javljaju u unutrašnjosti krečnjačkih masa – to su  podzemni kraški oblici.

Površinski kraški oblici

U površinskom reljefu kraških predjela zapažaju se različiti oblici. U ove oblike spadaju: škrape, uvale i kraška polja, a dopunjena je kamenicama i bogazima.

Škrape se nalaze na nagnutim i ogolićenim krečnjačkim površinama Rumija, Lisinja i Sozine. Sastoje se od gotovo paralelnih brazda koje su rastavljene zaobljenim i oštrim grebenima. Najviše ima pukotinskih škrapa ili brazda. Nastale su hemijskim djelovanjem atmosferske vode na površinu krečnjaka.

Vrtače su manja udubljenja izgrađena od karbonatnih stijena. Najkarakterističniji su im oblici kraške erozije postale takođe hemijskim djelovanjem. Najčešće su tanjiraste ili bunaraste, usamljene su i pokrivene crvenicom. Najbrojnije su na padinama planinskih vijenaca na liniji Bijela Skala – Mala Rumija. U Barskom polju vrtače Goron i Gorak, ali i čitav niz manjih, predstavljaju ostatke riječne doline, koja je poslije savske orogoneze prestala da postoji kao rijeka, a vrtače su povezane sistemom tjesnaca.

Uvale su prostranije od vrtača, a manje od polja. Postale su srastanjem nekoliko vrtača kada atmosferska voda hemijskim djelovanjem raskine prečage koje ih razdvajaju. Dna su pokrivena crvenicom i obrasla specifičnim rastinjem.

Kraška polja su obrazovana u riječnim dolinama, a u njihovom formiranju veliku ulogu su imale tektonska i fluvijalna erozija. Polja su suva, periodski ili stalno plavljena. Odlikuju se strmim stranama, kao u Barskom polju. Tu su još Spičansko, Crmničko, koja predstavljaju veliki potencijal za organizovanje intenzivne poljoprivredne proizvodnje.

Podzemni kraški oblici

Podzemni kraški oblici su jame i pećine koje su otkrivali i ispitivali Austrijski oficiri speleolozi.U mikrozonama Rumije registrovano je oko 30 takvih objekata. Njihova vrijednost i veličina ukazuje na teren skrašćenosti i na evoluciju karstifikacije prostora. Predstavljaju atraktivne motive koji privlače ljubitelje prirode.

Jame su pretežno vertikalni kanali koji duboko zalaze u najdeblje krečnjačke slojeve. Ima ih u svim kraškim terenima, a često su oko vrha Rumije.

Pećine su znatno brojnije. Pružaju se horizontalnim podzemnim kanalima različitih dužina. Sastoje se od proširenih i složenih kanala, nastalih hemijskom i riječnom erozijom. Poznate su pećine na širem prostoru vrha Rumije kao Palit, Radonjus, Dobrecit, Emili Grekut i Ljuk Kozjakut. Iznad Šestana se nalazi pećina Simoklit, Plumit i Bješks. Pećina Brca se nalazi kod Sutomora.

Glacijalni reljef

U reljefu postoje oblici ledničke erozije i akumulacije. Iako je područje donekle geološki proučeno, glacijacija je samo konstatovana, jer je bilo dvoumljenja da li je i koliko je zastupljena glacijacija u jednom dijelu planine Rumije.

I u najnovijem periodu Zemljine istorije, kvartaru ili antropogenu, došlo je do velikih klimatskih promjena. U deluvijumu, koji se naziva i ledeno doba, došlo je do jakog hlađenja. Glacijacija je bila intenzivna tako da su planine Sozina, Sutorman, Rumija i Lisinj bile pod snijegom.

Rumijska glacijacija bila je intenzivna u pleistocenu kao posljedica klimatskih promjena, kao i na primorskim planinama Orijenu, Lovćenu, bila intenzivna glacijacija. Rumijska glacijacija na krajnjem jugoistoku primorskog niza Dinarskih planina bila je u kompleksu glacijalnog položaja i morfologije planinskog vijenca. Tokom virme, snijeg se nagomilavao i zahvatio cio prostor stvarajući glečere. Glečeri su zatrpali kraška udubljenja, vrtače i uvale koje su odigrale ulogu cirkova duž primorske i jezerske ivice glavnog grebena planine Rumije. Tome je doprinijela ne samo visina nego i pravac pružanja planine i relativna blizina mora kao izvor vlažnosti. Doprinijelo je tome i sučeljavanje hladnih vazdušnih strujanja sa sjevera i toplih sa juga, koja su atmosferski talog pretvarale u ledene kristale i znatne sniježne padavine. Sniježna linija bila je za vrijeme najjače glacijacije niža od današnje za oko 1000 m. Visina sniježne granice u pleistocenu utvrđena je između 1100-1300 m.

U aluvijumu ili današnjem dobu počelo je otapanjem ledenih masa. Lednici su se kretali iz cirkova ili karličastih udubljenja ispod planinskih vrhova Rumije u niže predjele. Čela ledničkih jezika spuštala su se južno, prema Barskom polju, gdje je teren izuzetno strm, i prema Skadarskom jezeru, sjeveroistočno, i Vladimirskom polju, jugoistočno.

Sa planine Rumije kretao se lednik preko D. Mikulića i G. Mikulića. Valovi su lednička korita kojima su se kretali lednici. Njih su poslije otapanja leda naslijedile riječice Bunar i Lumetića potok. Sa Rumije i Lisinja kretao se lednik, čiji je valov naslijedila Vruća rijeka. Istočna padina Veljeg vrha je uglačana i modelovana kretanjem velike mase leda valovom rumijsko-lisinjskog lednika.

Materijal je nastao erozivnim djelovanjem lednika i taložio se veoma nisko, u podnožju planina i na obodu polja. Riječica Bunar svojom mehaničkom i hemijskom erozijom udubljavala je svoje usko korito u krečnjačko-dolomitske strane planinskih padina. I ostale brze planinske riječice, potočići i potoci i otopljena voda morena nosili su krupni, dobro zaobljeni i rastresiti fluvio-glacijalni materijal i zasipe.

Nadjeni materijal je morenski i fluvijalni, obično dobro obrađen, zaobljen i uglačan. U Barskom polju stvorile su se mnoge baruštine jer je glacijacija ostavila morene koje leže jedna preko druge ili su izdrobljene.

Pripremio: Predrag Vidaković

Literatura:
Radojičić B. (2008): Geografija Crne Gore, prirodna osnova – knjiga 1. DANU. Podgorica.
Perović M. (1988.): Bar i Ulcinj, Savremene privredno-geografske funkcije, NIO „ UNIVERZITETSKA RIJEČ“, Nikšić.
Radojčić B. (2015.): Crna Gora, Geografski enciklopedijski leksikon, Nikšić.
Bešić Z. (1969): Geologija Crne Gore knjiga II.Karst Crne Gore, Podgorica

.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here