SHARE

Šume planine Paklenice, kao i dijelovi Malog i Velikog kanjona Paklenice, proglašeni su 1949. godine za Nacionalni Park. Ovaj predio je s pravom zaštićen zbog svojih mnogobrojnih prirodnih osobenosti i fenomena. Paklenica predstavlja neobičan i jedinstven dodir mora i planine, bogat šumom, sa dubokim i veličanstvenim kanjonom koji je strmo usječen u glavni greben Velebita sa jedinstvenim kraškim reljefom. Granice ovog Parka odredilo je Ministarstvo šumarstva Hrvatske. Površina iznosi 10.200 ha i nalazi se na području opštine Zadar, na južnom dijelu planine Velebit. Položaj ovog Nacionalnog parka je povoljan, kako je otvoren na zapadu, ka Jadranskom moru i značajnim pomorskim centrima i ostrvima. Sa istoka, blizu je granica sa Bosnom i Hercegovinom. Pristup je otvoren i sa sjevera, iz unutrašnjosti Hrvatske, a i sa juga ka Jadranskoj magistrali.

aaa

Velebit je najduža planina Hrvatske i Dinarskog sistema i proteže se na 145 km u obliku blagog luka koji prati obalu. Glomazan masiv sa svojim geomorfološkim oblicima daje sliku divljine. Pruža se od Senjske Drage do gornjeg toka rijeke Zrmanje. Najznačajnija obilježja Parka su njegove prirodne vrijednosti. Dva Nationalpark_Paklenica_Schluchtslikovita kanjona Velebita i Paklenic, usječena u jednu od najizrazitijih zona krečnjačkog krša, pružaju utisak strahopoštovanja i najupečatljiviju sliku ljepote i straha. Zato i nije mali broj običnog posjetioca, avanturista ili pak naučnika koji ove kanjone, naročito Velike Paklenice, porede sa vanzemaljskim doživljajem. Paklenica predstavlja kombinaciju raznih veličanstvenih oblika kraškog reljefa. Pećine, škrape, jame, duboki klanci i kanjoni izrazito su vidljivi u ovom ljutom kršu, naročito na području Bojinca, Vidakovog kuka i na platou između dva kanjona Velike i Male Paklenice.

Kanjon Velike Paklenice dužine je 14 km, a širine 500-800 m. U svom najužem dijelu, oko bunkera, kanjon je širok svega 50 m. S obje strane kanjona uzdižu se vertikalne stijene, od kojih su neke više i od 700 m. Najatraktivniji dio predstavlja predio strmog pada potoka nizvodno od Anića luke, gdje se strmi kukovi uzdižu odmah iznad potoka i stvaraju najuži dio kanjona u području između Anića luke i parkirališta.

Kanjon Male Paklenice skromnijih je razmjera i bujice koje njime teku znatno su slabije. Dug je 12 km, a širok 400-500 m. U svom najužem dijelu je širok tek 10 m, dok se okolne stijene uzdižu do visine od 650 m. Prelaz između kanjona Velike i Male Paklenice čini izrazito nepristupačan kraški prostor kamenjara i kukova.

paklenica-3Za središnji dio Parka reprezentativan je reljefni kompleks Borovnika i Crnog vrha, a u njegovoj se blizini nalaze udolinska proširenja Malih i Velikih Močila. Velika Močila su reljefno vrlo zanimljiva zdjelasta udolina na visini od 850 m/nm, okružena Crnim vrhom (1 110 mnv), Škiljinom kosom (1 015 mnv) i Zelenim brigom (842 mnv), dok se južnim rubom prostire Borovnik, prozvan po šumi crnog bora.

Istočni dio Parka je geomorfološki veoma diferenciran, nepristupačan i divalj. Dalje na istok ova zona divljine prelazi u područje blažih formi u predjelu Malog i Velikog Libinja, koje čine kraška polja s mnogobrojnim ponikvama čija su dna uglavnom bila obrađena.

Značajno područje Nacionalnog parka Paklenica čini uski greben Velebita, širine od 1 do 3 km. Tu se nalazi najviši vrh Velebita – Vaganski vrh (1 757 mnv).

Klimu NP Paklenica uslovljavaju mediteranski i kontinentalni uticaji. Mediteranska klima ima uticaja na podnožje primorskih padina Velebita. Manifestuje se kroz hladniji tip sredozemne klime sa visokim ljetnjim i blagim zimskim temperaturama. Ljetnji pljuskovi su rijetki. Na višim djelovima padina blago se smanjuju ljetnje temperature, zimske značajno padaju, a količina padavina se osjetno povećava i najviše ih je u prelaznoj zoni gdje prelazi 2.000 mm godišnje. Kontinentalna klima preovlađuje u unutrašnjosti, dok na višim djelovima dobija karakteristike subalpske.

Vodonepropusni sedimenti su smješteni ispod propusnih naslaga karbonatnih stijena, u proširenom dijelu Velike Paklenice, Brezimenjače i u izvorišnim dijelovima Male Paklenice i povremenog toka Orljače pa zbog toga u Nacionalnom parku Paklenica postoji nekoliko stalnih ili povremenih tokova i mnogo stalnih izvora. Stalni izvori pitke vode su Stražbenica, Kontinovo vrilo, Crno vrilo, Velika Močila i Pećica. Najjači izvor Velike Paklenice je vrelo Ivine vodice, na nadmorskoj visini od oko 1 200 m, zatim Kontinovo vrilo na 870 m, Crno vrilo na 780 m i Jukića vrilo na 600 m. Iznad Ramića je izvor Vratrovac, a izvor povremenog vodotoka Brezimenjače je na otprilike 1 000 m. Na istoj je visini izvorište Suhe drage.

17v

Mali vodeni tokovi, koji protiču kanjonima Velike i Male Paklenice, vrlo brzo poniru. Jedino u toku zime, kada vlada kišno doba, pretvaraju se u nabujale tokove koji stižu do mora.

Nacionalnim parkom zaštićen je u Velikoj Paklenici jedan od najinteresantnijih šumskih kompleksa na Mediteranu. Očuvane autohtone šume na ovakvom području krša su svrstane u prirodne vrijednosti od izuzetnog značaja. Pod šumom se nalazi 1.840 ha ili 50% površine Parka. One su i jedan od glavnih povoda da se prostor južnog Velebita proglasi Nacionalnim parkom. Na prostoru između morske obale pa do najvišeg vrha nalazi se oko 800 biljnih vrsta, od čega je četrdesetak endema i rijetkih biljaka sa staništem, uglavnom, na Velebitu i Dinaridima. Najznačajnije su svakako jedinstvene sastojine bukve (fagus sievatica) i veliki kompleksi šuma crnog bora (pinus nigra).

Od endemskih vrsta važno je istaći pjeskaricu (arenaria orbicularis), vrsta koja u svijetu raste samo u kanjonima Paklenice, prozorski zvončić (campanula fenestrellata) koji je najpoznatiji endem ovog kanjona. Zbog specifične klime i stjenovite podloge drveće je patuljastog rasta.

Bogatstvo biljnog svijeta pokazuje se u popisu od do sada 1000 zabilježenih biljnih vrsta i podvrsta, od čega je 79 endemičnih. Velika raznolikost, prisustvo reliktnih, endemičnih, rijetkih, zakonom zaštićenih vrsta, od kojih se veliki broj nalazi u Crvenoj knjizi biljnih vrsta RH i na IUCN-ovoj Crvenoj listi ugroženih biljnih vrsta, svrstava Park u floristički izuzetno vrijedno područje ne samo u Hrvatskoj nego u Europi i svijetu.

Raznolika staništa na prostoru Paklenice kao i visinska razlika, pružaju dom raznolikoj fauni. Među beskičmenjacima značajno je pomenuti da nisu dovoljno istraženi, pa najviše informacija sakupljeno je o leptirima. Iako je fauna dnevnih leptira istraživana, noćni leptiri su gotovo nepoznati. Među njima se najlakše uočava najveća vrsta leptira u hrvatskoj fauni – Saturnia pyri. Od dnevnih leptira, a zabilježene su 84 vrste na području Parka.

paklenicaU skupini vodozemaca i gmizavaca zabilježena je 31 vrsta. Među zmijama je zabilježeno 11 vrsta. Ptice su zastupljene na širem području parka s 254 vrste, od toga je 112 vrsta ptica gnjezdarica. Bjeloglavi sup (Gyps fulvus) je do 1999. godine bio zastupljen s tri para. Na žalost, opadanje broja stoke u Velebitu i sve češći pokušaji trovanja grabljivica dovele su do izumiranja s prostora Parka.

U grupi sisavaca zabilježene su 53 vrste. Od velikih vrsta na prostoru Parka može se sresti srna(Capreolus capreolus), jelen (Cervus elaphus), divokoza (Rupicapra rupicapra) i divlja svinja (Sus scrofa). Od zvijeri, na prostoru Parka obitava smeđi medvjed (Ursus arctos), vuk (Canis lupus), ris (Lynx lynx), lisica (Vulpes vulpes) i divlja mačka (Felis sylvestris).

Pripremila: Pava Savićević

Literatura:
Kićović D., Jakšić N., Kićović D. (2012): Osnove zaštite i unapređenja životne sredine
http://www.np-paklenica.hr/
http://www.seoski-turizam.hr/objekt/nacionalni-park-paklenica/59/

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here