SHARE

Tipovi izvora se izdvajaju na osnovu različitih njihovih osobenosti: po vremenu trajanja, hidrauličkom mehanizmu, izdašnosti, hemizmu itd.

Po vremenu trajanja razlikuju se tri osnovne grupe izvora:

  • Stalni,
  • Periodični i
  • Povremeni.Po hidrauličkom mehanizmu, odnosno prema načinu kretanja vode u odnosu na površinu terena, razlikuju se dvije grupe izvora:
  • Gravitacioni ili silazni izvori i
  • Uzlazni izvori.

3656143097_b464bd1966Među gravitacionim izvorima izdvajaju se: ocedni ili depresioni, prelivni ili barijerni, kontaktni i kraški izvori. Uzlaznim izvorima pripadaju: arteški, pukotinski, gasni izvori i gejzeri.

Ocjedni izvori se javljaju na mjestima gdje je erozivnim procesima otkrivena izdanska voda. Oni se nalaze tako nisko prema nivou izdanske vode, da bi se ova gravitacionim oticanjem ocijedila kada se ne bi hranila novim količinama vode.

Prelivni izvori nastaju kada se vodonepropusna barijera nađe na putu kretanja izdanske vode. Tada ona mijenja pravac tog kretanja i uslovljava prelivanje vode na površinu terena. Izvori se nalaze toliko visoko prema gornjoj površini izdani da se iz njih preliva samo njen najviši dio, dok najveći dio izdanske vode ostaje u podzemnom kolektoru.

Kontaktni izvori se javljaju na kontaktu vodopropusnih i vodonepropusnih ili slabo vodopropusnih stijena, npr. na kontaktu krečnjaka i fliša, krečnjaka i pješčara itd. Kraški izvori uglavnom pripadaju grupi silaznih izvora. Mada ima i onih koji su uzlaznog tipa.

Arteški izvori se sreću na mjestima otkrivanja arteških vodonosnih horizonata erozionim procesima, na mjestima prisustva vodopropusnih stijena u vodonepropusnoj povlati i mogu biti uslovljeni pojavom rasjeda. Pukotinski izvori uzlaznog tipa vezani su za tektonske rasjede. Voda iz velike dubine izbija na površinu uz pomoć jakog hidrostatičkog pritiska, pregrijane vodene pare ili gasova. Većina izvora mineralne vode pripada ovoj grupi. Gasni izori ističu uz pomoć gasova, koji su u vodi već prisutni ili pritiču u vodni horizont sa strane. Njihovo prisustvo uočava se po mjehurićima u vodi.

Gejzeri su uzlazni termalni izvori. Voda iz njih izbija u određenim intervalima. Gejzeri su rezultat zagrijavanja podzemnih voda plićastim tijelima magme. Obično su povezani sa područjima koja su vidjela prošlost vulkanske aktivnosti. Spoticanje je uzrokovano iznenadnim oslobađanjem pritiska koji je zatvorio vodu u blizini u dubokim, uskim vodama ispod gejzira. Pošto se u vodi počinju formirati parni ili gasni mjehurići, topla voda izlazi iz izduvanih gasova i pritisak se spušta na vodu ispod. Voda na dubini  tada prevazilazi svoju tačku ključanja i treperi u paru, prisiljavajući više vode iz vodovoda i snižavajući pritisak dalje. Ova lančana reakcija se nastavlja sve dok gejzir iscrpi snabdijevanje vodom koja vodi. Njihov mehanizam objasnili su Bunzen i De Kluazo. Oni su ustanovili da je temperatura vode na površini gejzera oko 80° C, dok u dubini pukotina dostiže do 129° C. Ali, kada se pregrijana voda naprasno pretvori u paru, onda ona u vidu eksplozije izbacuje iz pukotine mlazeve vrele vode. Oslobođena pritiska, pregrijana voda u većim dubinama pretvara se u paru, pa posle prvih erupcija vrele vode nastaju još snažnije i veće, dostižući visinu i preko 90 m. Izbačena voda otiče i tom prilikom gejzerise iz nje izlučuje silicijum-dioksid, od kojeg se obrazuju naslage bijelog silicijumovog tufa, raznolikih oblika. Kada se pukotina gejzera ponovo napuni vodom i ona pregrije, nastaje nova erupcija. Gejzeri se javljaju u vulkanskim oblastima. Naziv im potiče od takvog termalnog izvora na Islandu, Velikog gejzera, koji se nalazi zapadno od Rejkjavika. Kada ga je Kajlhak promatrao 1883. godine, Veliki gejzer je izbacivao stub vrele vode do visine od 66 m, pri čemu je prečnik vodenog stuba dostizao 5 m. Najviše je gejzera u Jeloustonskom nacionalnom parku u SAD, gdje na površini od oko 8000 km² ima oko 3500 termalnih izvora, a među njima preko 100 aktivnih gejzera. Treća gejzerska oblast je na Sjevernom ostrvu Novog Zelanda. Tamo je do 1904. god. bio aktivan najveći gejzer na Zemlji – Vajmangu. U jednoj erupciji, koje su inače bile neredovne, Vajmangu je izbacio stub vode težak 800 tona na visinu od 457 m. Četvrta gejzerska oblast je na poluostrvu Kamčatki – otkrivena tek 1941. godine. U dolini rijeke Gejzerne, nalazi se 11 gejzera i mnoštvo termalnih izvora. Temperature vode u gejzerima (u blizini njenog izbijanja iz kanala) dostižu 94,5 – 99,25° C. Najveći gejzer na Kamčatki je Velikan, koji izbacuje stub vode i vodene pare na visinu od 50 m. Gejzera ima još u Italiji, Kaliforniji, Japanu i na Tibetu.

Po izdašnosti O. Majncer svrstava sve izvore u osam sledećih grupa:

Grupa Prosječna izdašnost izvora Primjer-izvor
I 10 m³/s i više Manavgat (Turska)
II 1-10 m³/s Mlave, Bastaško
III 0,1-1 m³/s Gradac, Petničko
IV 10-100 l/s Suva banja u Niškoj banji
V 1-10 l/s
VI 0,1-1 l/s
VII 10-100 cm³/s
VIII manje od 10 cm³/s

Po hemizmu svi izvori se svrstavaju u dvije grupe: 1. slatkovodni i 2. mineralni. Po stepenu mineralizacije razlikujemo nekoliko grupa voda.

Autor i god. objavljivanja Grupa voda Mineralizacija, g/l
 

V. I. Bernadskij

1931-1936

1. Slatke

2. Slanaste

3. Slane

4. Rastvori

do 1,0

1,0-10,0

10,0-50,0

preko 50,0

 

 

 

 

I. K. Zajcev

1958

1.Slatke

a)       meke

b)      tvrde

2.Slanaste

a)   slabo slanaste

b)   jako slanaste

3.Slane

a)   slabo slane

b)   jako slane

do 1,0

do 0,5

do 1,0

1,0-10,0

1,0-3,0

3,0-10,0

10,0-50,0

10,0-25,0

25,0-50,0

thermal-springsU užem smislu, u termalne izvore ubrajaju se i oni čija voda ima temperaturu višu od srednje godišnje temperature vazduha u mjestu gdje se takvi izvori nalaze. Pri tom se termalne vode dijele na relativne i apsolutne. Kod prvih je temperatura viša od srednje godišnje temperature vazduha u njihovom mjestu, dok je kod drugih ona viša od prosječne godišnje temperature vazduha u najtoplijem mjestu na Zemlji (Masaua) – iznad 34° C. Termalni izvori se većinom nalaze na rasjedima. Voda koja izbija iz njih može biti vadozna ili juvenilna, odnosno i jedna i druga pomiješane.

Po temperaturi izvori se mogu svrstati u 6 grupa:

Grupa Temperature, °C
1.       Vrlo hladni

2.       Hladni

3.       Topli (termalni)

4.       Vreli

5.       Veoma vreli

6.       Izuzetno vreli

0-4

4-20

20-37

37-42

42-100

preko 100

Balneologija je nauka o ljekovitoj primjeni mineralnih voda, blata i morskih kupki. Balneologija ubraja u termalne vode samo one koje imaju temperature iznad 20° C. Ona ih dijeli u 3 grupe, upoređujući im temperature sa normalnom temperaturom čovječijeg tijela:

  • Hipotermalne vode – temperatura od 20 do 34° C
  • Homeotermalne vode – temperature od 34 do 38° C
  • Hipertermalne vode – temperatura viša od 38°

Treba istaći, da se radi balneoloških potreba do nekih termalnih voda dolazi bušenjem, dok su druge izvorske. Termalne vode su i ljekovite.

Pripremila: Jovana Bigović

Literatura:
Dukić, D., 2008: Hidrologija, Zavod za udžbenike, Beograd
www.britannica.com
www.nationalgeographic.org

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here