SHARE

Padavine su svi oblici kondezovane i sublimirane vodene pare, koji se na zemljinoj površini pojave u tečnom ili čvrstom stanju. Postoje dvije vrste padavina: niske i visoke. Niske padavine se obrazuju neposredno na topografskoj površini i predmetima na njoj, a to su: rosa, slana, inje i poledica. Visoke padavine se obrazuju u oblacima i iz njih padaju na zemljinu površinu, a to su sledeći oblici: kiša, snijeg, susnježica, grad, sugradica i krupa.

Visoke padavine

Kiša nastaje u procesu kondenzacije, pri čemu sitne kapljice koagulacijom okrupnjavaju pa im se prečnik i težina povećavaju. Kada prečnik kišne kapi naraste na 0,12 mm započinje njihoovo izlučvanje iz oblaka. Najveće kišne kapi mogu imati težinu 0,2 gr. Teže kapi padanjem se raspadaju u sitnije kapljice. Brzina padanja kišnih kapi prečnika od 5 mm iznosi 8 m/s. Ako su kišne kapi veće, one stvaraju veći otpor pri padanju pa im se brzina ne povećava. Kada u vlažnoj ascedentnoj struji počne stvaranje oblaka, nastaće kod vodenih kapljica u njima, pri daljem izdizanju vazdušnih čestica, izvjesna prezasićenost i dosta će se brzo povećavati. U trenutku kad postanu toliko velike, da ih ni potisak ascedentne struje ne može zadržati u lebdenju, počnu padati na zemljinu površinu i to je početak kiše. Za vrijeme pada kapljice se povećavaju, jer veće kapljice padaju brže od manjih, pa se s njima sudaraju i spajaju. Po ispitivanjima Maršana je utvrđeno, da se u Pirinejima kondenzovani produkti luče iz oblaka tek ako su debeli 700 m. Tada počinje da sipi, a kad oblaci postanu deblji počne da pada i kiša. Uvijek će biti kiše, ako je oblak deblji od 1 500 metara. Ali, ima slučajeva, da je vazdušan sloj između kondezacijonog nivoa, tj. donje površine oblaka, i zemljine površine relativno suv i vrlo topao. Tada se kapljice se pri padu ne povaćavaju, nego se naprotiv smanjuju, jer usljed sve veće toplote sve više isparavaju, dok sasvim ne ispare. U pustinjama su česti slučajevi, da iz oblaka pada plaha kiša, o čemu svjedoče tamne pruge, koje se od oblaka koso pružaju prema zemljinoj površini, ali na visini od nekoliko stotina metara iščeznu i do Zemlje dospije samo koja krupna kap. Tačnijim ispitivanjem kišnih kapljica je dokazano, da nemaju sastav hemijske čiste vode, jer padajući iz oblaka odnose svu nečistoću iz vazduha, naročito pri početku padanja. Važnija od ovih slučajnih, je manje-više stalna sadržina nitrata, amonijaka, salitrene kisjeline i nekih drugih hemijskih spojeva. Pri mjerenju temperatura kišne vode, pokazalo se, da su prosječno za 1∙7° niže od vazdušne temperature, naročito mnogo pri kišama, koje donose vjetrovi sa sjevernog kvadranta. Čak je u ekvatorijalnim predjelima, na okeanskim površinama, isto toliko hladnija od vazduha. To se može protumačiti vrlo naglim padanjem kapljica, koje se u padu ne mogu brzo prilagoditi temperaturama okolnog, sve toplijeg vazduha, što su bliže zemljinoj površini. Time se ujedno i objašnjava, zašto se posle ljetnjih kiša uvijek zahladi, naročito posle jakih pljuskova, kad im je temperatura jos niža.

18986444_10212544514588658_164010870_oSnijeg je visoka padavina koja se obrazuje u oblačnim sistemima pri procesu sublimacije na temperaturama od – 40° C do 10° C, a u umjerenim geografskim širinama, najčešće od -2° C do 2° C. Ove padavine čine sublimacioni kristali različitog oblika. Prema njihovom obliku razlikujemo snijeg, u obliku šestougaonih kristala ili zvijezdica koji su međusobno slijepljeni u pahuljice, i ljutinu u obliku ledenih iglica, pločica ili štapića. Ljutina pada pri niskim temperaturama iz dosta rijetkih i tankih oblaka kroz koje se vidi nebesko plavetnilo. Do ove pojave dolazi usljed ranijeg zasićenja vazduha iznad leda u odnosu na zasićenje iznad vode. Zbog toga je zasićenost vlagom iznad leda za onoliko procenata niže od zasićenja iznad vode, za koliko je temperatura vazduha niža od 0° C. Pri ovim procesima nastaju ledene iglice. Snijeg se može izlučivati zajedno i sa kišom. Takve padavine se nazivaju susnježica. Sniježne pahuljice je naročito proučavao Helman, po kome pripadaju heksagonalnom sistemu sa 3 jednake osovine, koje se sijeku pod uglom od 60°, a četvrta je mnogo kraća od ovih i uspravna na njih. To je glavna osovina, a ostale 3 su sporedne, ali leže u glavnoj ravni simetrije. Pošto je većina sniježnih kristala naročito razvijena u toj ravni, pahuljice imaju više izgled površine, sa dvije dimenzije, nego tijela sa tri dimenzije. Ali, temperature pahuljica su vrlo bliske tački zamrzavanja, odnosno topljenja, pa im se pojedini djelovi mogu pri najmanjem pritisku otopiti, da se po prestanku pritiska s mjesta ponovo zamrznu. Debljina sniježnog pokrova nije ni u kom slučaju proporcionalna količini vode u njemu, jer između pojedinih čestica ima vazduha. Prosječno odgovara debljini svježeg snijega od 10 do 12 cm sloj otopljene vode od 1 cm. Ali, pri dužem ležanju snijeg se isparavanjem, pritiskom od gore, topljenjem i ponovnim zamrzavanjem po površini – steže i zgušnjava, i što duže leži sve je gušći. To je razlog što se snijeg pri mjerenju atmosferskih taloga mora prvo otopiti, da bi dao odgovarajuću visinu vode. Udio snijega u ukupnoj godišnjoj količini padavina raste s porastom geografske širine, a u subpolarnim i polarnim oblastima on je dominantna pojava. Sniježne padavine u nižim geografskim širinama su azonalne pojave. Udio ovih padavina u ukupoj godišnjoj količini raste s porastom nadmorske visine. Tako, u Švajcarskim Alpima udio snijega u ukupnoj godišnjoj količini padavina raste na svakih 100 m visine za 3 %, pa tako na 45 m nadmorske visine, njegov udio u ukupnoj godišnjoj količini padavina učestvuje sa 10 %, na 100 m sa 28 %, na 1 560 m 40 %, na 2000 m 54 %, a na 3 000 m udio snijega u ukupnoj godišnjoj količini padavina iznosi 81 %. Sniježne padavine se u meteorolškoj praksi definišu na više načina. Tako se pod prosječnom godišnjom količinom snijega podrazumjeva ukupna količina napadalog snijega. Sniježna zima je razdoblje između prve i posljednje pojave sniježnih padavina koja jednolično prekriva tlo, a može biti prekinuto i razdobljima bez snijega na tlu. Trajanje sniježnih padavina je prosječni broj dana kontinuiranog zadržavanja snijega na tlu. Kada se snijeg javlja s jakim vjetrom ta se pojava naziva sniježna mećava, a kada vjetar s podloge podiže suv snijeg to je sniježna vijavica. Vrlo jake sniježne vijavice, pri kojima nastaje otpuhivanje snijega s jednog mjesta i njegovog nagomilavanja na drugom mjestu, nazivaju se blizardima.

Krupa je vid visokih padavina koje čine smrznuta zrna. To su bijela, neprovidna, okrugla, rijetko kupasta zrna, slična snijegu, čiji je prečnik 2 do 5 mm. Krupa, najčešće pada pri temperaturi prizemnih slojeva vazduha od 0° C. Prema strukturi zrna ona se dijeli na sitnu krupu ili zrnasti snijeg i sugradicu. Sitna krupa građom podsjeća na snijeg i sastavljena je od bijelih pločica prečnika 1 mm. Kada padnu na površinu zemlje od nje ne odskaču, niti se rasprskavaju. Sugradicu obrazuju poluprovidna zrna sleđene vode. Imaju zrnast oblik čiji je prečnik od 2 do 5 mm. Zrna se pri padanju na zemlju ne gnječe, niti od nje odskaču. U narodu su ove padavine poznate pod nazivom sitni grad koji pada sa kišom.

Kada je vazduh uskomešan, i pri snažnoj struji počne kondenzacija na onim visinama, gdje je temperatura oko 0 °, onda će se u nižem dijelu oblaka obrazovati kišne kapljice, a u višem ledeni kristali. Tada se stvorena kristalasta jezgra, zbog uskomešanosti sudaraju i spajaju sa drugima te dobijaju hrapav oblik. U nižim, toplijim slojevima, kristali se po površini tope, ali se pri padu sudaraju sa drugima, pri dodiru se s mjesta slijede i na zemljinu površinu padnu kao lake kuglice nekoliko međusobno spojenih i neprozirnih iglica, sa prečnikom od 2 do 5 mm. To su zrna sugradice, slična sniježnoj grudvi, samo se katkad prevučena tankim slojem leda. Sugradica je najčešća u martu i aprilu, a katkad pada i u maju, pri hladnijem vremenu. Posle sugradice može pasti snijeg, ali se nikad ne dogodi, da posle snijega padne sugradica. U planinskim predjelima umjerenih širina, gdje atmosferski talozi većinom padaju kao snijeg, sugradica zamjenjuje kišu i najčešća je u ljetnjim mjesecima.

grad-tucaGrad čine ledene kuglice ili loptice, prečnika od 5 do 50 mm. Ledene kugle mogu padati odvojeno ili međusobno spojene u većim nepravilnim komadima. Zrna grada mogu biti providna, djelimično providna ili neprovidna. Grad se izlučuje pri olujnom vremenu iz kumulonimbusnih oblaka, ali uvijek pri temperaturi prizemnog sloja vazduha većoj od 0° C. U kumulonimbusima najsnažnija su uzlazna strujanja u njegovom središnjem dijelu. U njegovoj donjoj osnovici temperature se kreću oko 0° C i ovaj sloj oblaka se sastoji od vodenih kapljica. Ukoliko je kumulonimbus razvijen, onda se u njemu zbog silaznih strujanja u donjim horizontima mogu obrazovati prehlađene kapljice, pahuljice snijega i ledeni kristali. U većim visinama ovog oblačnog sistema, temperature naglo opadaju, često su niže od -38° C, pa se ovaj dio kumulonimbusa sastoji isključivo od ledenih iglica. U ovakvom oblačnom sistemu, u početnoj fazi prehlađene vodene kapljice, koje se mogu obrazovati kondenzacijom, zamrzavaju se u tankim slojevima. Ako su prehlađene vodene kapljice dosta velike pri njihovom zamrzavanju oslobađa se latentna toplota. Ona sprečava da se cijela kapljica odmah zamrzne, pa se ostatak vode raširi po formiranom kristalu leda. Izdizanjem u hladnijem sloju, zamrzava se i vodena ovojnica i obrazuje sloj providnog leda. Ovaj proces se nastavlja čime se zrna leda okrupnjavaju. Ako bi obrazovana zrna grada imala za vrijeme cijelog procesa prosječan poluprečnik od 5 mm, ona bi pri tihom vremenu padala brzinom oko 14 m/s. Ako se zrna grada nalaze u ascedentnoj struji, koja se diže brzinom od 5 m/s , jer će tad padati mnogo sporije, bzinom od 9 m/s, te će sa visine od 6 300 metara pasti na zemljinu površinu posle 12 minuta. Pri tom, zrna grada zadržavaju prema vazduhu svoju prvobitnu brzinu pada i istinski stub vazduha, kroz koji prođu, pa on neće biti 6∙3 km, nego 14 kilometara. Ako je brzina ascedentne struje 8 m/s ili veća, ona održava kapljice od 2 mm u prečniku stalno u lebdenju, a veće ne mogu postojati, jer se raspadaju u manje kapljice. Grad pada skoro bez izuzetaka prilikom nepogoda, ali su pri njima električna pražnjenja iz oblaka čudnovate prirode. Munje skoro neprekidno sijevaju, a grmljavina je potmula, sasvim slaba. Zrna grada imaju razne oblike i veličine. Većinom su mutna, mlječne boje, nikad potpuno čista i prozirna kao homogeni komadi leda iste veličine, i najčešće imaju tamno jezgro, oko koga su naslagane manje više koncentrične, čvrste i meke, naizmjenično svijetle i zamućene tanke prevlake leda, sa pojedinačnim šupljinama, u kojima je vazduh. Pored kruškastog i ovalnog oblika, katkad su zrna bezoblična, a u pojedinim slučajevima kristalastih oblika. Veličine zrna zavise od nekoliko uslova, ali najvjerovatnije od visine, sa koje su počeli padati, i od debljine oblaka, kroz koji su padali. U Srednjoj Evropi većinom nisu veća od lješnika, ali ih ima i manjih, kao pirinač, a i mnogo većih, kao golubije ili kokošje jaje. I trajanje grada je promjenljivo, ali većinom kratko: najčešće od jednog do 10 minuta, a u rijetkim slučajevima 20 do 30 minuta. Naposljetku, grad je češći u tropskim predjelima nego na većim širinama. U Srednjoj Evropi je čestina od septembra do marta 9 ‰, a od aprila do avgusta 91 ‰. Dimenzije zrna grada su promjenljive, a najčešće imaju prečnik do 1 cm. Prema zabilježenim podacima, u Kini je 1902. godine padao grad čija su zrna bila teška 4,5 kg i prečnika 21 cm.

Niske padavine

Rosa je najčešći tip prizemnih padavina. Nastaje noćnim rashlađivanjem prizemnog sloja vazduha do tačke rosišta. U dodiru vlažnog vazduha sa rashlađenom podlogom ili predmetima, vodena para se kondenzuje u obliku sitih kapljica. Ova pojava se odvija na tački rosenja čija je temperatura viša od 0° C. Rosa nastaje pri vedrom i tihom vremenu u toku noći. Ukoliko postoji slabo prizemno strujanje zraka rosa će brže nastajati. U slučajevima kada se strujanje vazduha pojača ili ako postoji snažnije konvektivno kretanje vazduha, rosa se neće formirati. Rosa se hvata za prozorne površine predmeta, najčešće za travu i lišće biljaka. Rosa je rjeđa pojava na golom tlu i u manje vlažnom vazduhu. Visina rosnih padavina nije zanemarljiva. Ona može iznositi od 0,1 do 0,3 mm u toku jedne noći, što na jednu godinu iznosi 10 do 50 mm na 1m². Rosa u našim geografskim širinama je češća u prelaznim godišnjim dobima, a rjeđa ljeti, jer se u to doba vazduh rijetko ohlađuje do rosne tačke. Pri obrazovanju rose oslobađa se latentna toplota koja sprečava naglo ohlađivanje vazduha i mogućnost stvaranja mraza u pozno proljeće i ranu jesen.

slana12Slana ili mraz nastaje na sličan način kao i rosa, s tom razlikom što je temperatura rosne tačke ispod 0° C. Na toj temperaturi vodena para sublimira u obliku ljuspica, tankih ledenih kristala, iglica i sl. Slana može nastati i iz rose pri snižavanju noćnih temperatura kada rosa ledi. Ovako nastala slana nema kristalnu strukturu, jer se obrazuje smrzavanjem rose i sublimacije vodene pare. Pogodni uslovi za stvaranje rose i slane su tiho vrijeme, kad noćna radijacija nije ničim spriječena i temperature mogu jako da opadaju. Hlađenje je intenzivnije što je veća radijaciona moć pojedinih tijela i što manje mogu da nadoknade izgubljenu toplotu sprovođenjem iz tla. Zato se orose niske biljke, koje imaju pogodne površine za snažnu radijaciju i slabu sprovodljivost toplote. Vrlo se često događa, da je već na nekoliko metara iznad zemljine povišine vazdušna temperatura viša od rosne tačke, dok su trave i niske biljke jako orošene, ili da je na njih pala slana, a na nešto većim visinama je temperatura iznad tačke zamrzavanja. Stvaranje rose nije ograničeno samo na rane jutarnje časove, nego je može biti i za vrijeme cijele noći, a na mjestima u hladovini i prije sunčevog zalaska.

80093937Inje nastaje pri hladnom i najčešće maglovitom vremenu kada sićušne prehlađene kapljice magle, čija je temperatura ispod 0° C, slabim horizontalnim strujanjem vazduha se razbijaju o prehlađene predmete. Prehlađene kapljice i ohlađenu vodenu paru ispod 0° C vjetar nosi, koja u dodiru sa ohlađenim predmetima sublimira i odmah prelazi u ledene kristale, nalik sniježnim pahuljicama. Kako je maksimalni napon vodene pare iznad leda manjii, nego iznad vode, to se onda inje hvata upravo na onim mjestima gdje se već nagomilalo inje. Ono je u obliku sitnih ljuspica, bijelih slojeva i ledenih kristala i najčešće se hvata na grančicama i lišću biljaka i to na onim stranama iz kojih struji vazduh. Na strani koje su okrenute strujanju vazduha inje se može nagomilavati. Tako se, na srednje velikoj krošnji drveta, može nahvatati oko 80 kg ovih padavina. Čestice inja su hrapave, po svome sastavu sićušni i slani slični oblici, koji se pri oštrom i maglovitom vremenu mogu nahvatati po granama lisnatih drveća i četinara. Za obrazovanje inja naročito su pogodni oni dijelovi tijela, koji se najbrže i najjače rashlade. Da bi se inje moglo stvarati treba da je maglovito vrijeme i da su svi predmeti mnogo hladniji od 0° C. U tom slučaju maglene čestice mogu ostajati u tečnom stanju ako su prehlađene i do – 10°, ali čim se dodirnu sa čvrstim tijelom, naročito ledom, smjesta se slede u providne, a i na kristalaste tvorevine. Slabiji vjetar nosi sa sobom i maglene čestice, koje se pri dodiru sa raznim granama, strubovima stalože, najviše na čeonim, vjetru okrenutim stranama. Naročito mnogo inja je na planinama. Meteorološke stanice na Bjelašnici, Ben Nevisu, Brokenu pokazuju odnose, kakvi se na nizijama ne mogu nikada dogoditi. Razlika između inja i slane jeste, da se slana obrazuje samo tokom noći, pri vedrom i tihom vremenu, a inje se može obrazovati u svako doba dana, kako pri mutnom i vlažnom vremenu, tako i u sumaglici uz slab povjetarac. Pojava inja se često dešava nakon snažnih mrazeva. Zbog toga, inje ima i prognostički značaj.

Poledicu čine prozračne homogene skrame leda koje nastaju od prehlađenih kapljica sumaglice ili kišnih kapi. Poledica se stvara na predmetima čija je temperatura niža od 0° C. Ona se može obrazovati i na površinskom sloju zemlje ukoliko joj je temperatura niža od 0° C. Ova niska padavina se razlikuje od poledice koja se stvara od sniježnih padavina. Poledica najčešće nastaje padanjem kiše na smrznutu zemlju nakon dugotrajnih mrazeva, ili prelaskom toplog i vlažnog vazduha preko ohlađene zemljine površine. Pri prelasku toplog i vlažnog vazduha preko hladne podloge, on se najprije kondenzuje, a potom smrzava. Kada su na zemljinoj površini i predmeti na njoj mnogo hladniji 2od 0° C, u oba slučaja prevlaka leda je tanka i stoga se brzo otopi. Ali, između njih ima i razlike, jer se u drugom slučaju ledna kora može uhvatiti i kod biljaka, žbunja, telegrafskih žica i drugih predmeta.

Pripremila: Jovana Bigović

Literatura:
Spahić M. (2002): Opća klimatologija, Geografsko društvo Federacije Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
Dukić D. (1998): Klimatologija, Geografski fakultet, Univerzitet u Beogradu, Beograd.
Vujević P. (1926): Osnovi matematičke i fizičke geografije, Državna štamparija, Beograd.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here