SHARE

Veličina morskih doba se mjeri redovnim osmatranjem visine nivoa vode na vodomjerima. U većim lukama postoje specijalni aparati – mareografi, koji automatski ispisuju mareograme – linije koje pokazuju promjene nivoa mora u toku određenog vremena. Proučavanjem mareograma došlo se do značajnih rezultata u poznavanju osobenosti morskih doba u Svjetskom moru.

Po statičkoj teoriji, visoka voda plime u obliku veoma razvučenog plimskog talasa obilazi dva puta dnevno oko Zemlje od istoka prema zapadu. Visina tog talasa na okeanskoj pučini trebalo bi da bude oko 90 cm. Promatranja izvršena na okeanskim ostrvima, npr. na Sv. Jeleni u Atlantiku i na Guamu u Pacifiku, potvrđuje zaključke teorije: na pomenutim ostrvima veličina morskih doba u vrijeme sizigija iznosi po 80 cm. Međutim, približavajući se obalama, voda plimskih talasa nailazi na neravno dno nejedankih dubina, na rtove i ostrva pod obalom, te ima veće trenje u cjelini nego na okeanskoj pučini. Zbog toga se pojava visoke vode ne poklapa sa vremenom prolaska Mjeseca kroz meridijan posmatračevog mjesta, odnosno sa njegovom donjom kulminacijom, već nastaje sa izvjesnim zakašnjenjem. Vremenska veličina tog zakašnjenja naziva se lučko doba. Veličina lučkog doba mijenja se i u jednom istom mjestu, a prosječna joj je vrijednost samo u vrijeme sizigija. U ostalim danima ona je veća ili manja od prosjeka. Da bi se izbjegle sve nezgode u vezi sa lučkim dobom, usvojena je i njegova vrijednost u vrijeme kada se pri ravnodnevničkim sizigijama Sunce i Mjesec nalaze na prosječnim rastojanjima od Zemlje i nemaju nikakvu deklinaciju, jer leže u ravni nebeskog ekvatora.

Poznavanje lučkog doba je veoma značajno za pomorce, jer brodovi mogu uploviti u mnoga pristaništa samo za vrijeme visoke vode. To vrijeme se dobija ako se času Mjesečevog prolaska kroz meridijan mjesta (a on se određuje iz posebnih tablica – efermida) dodaju veličina lučkog doba i njegova polumjesečna nejednakost (tj. pozitivno ili negativno odstupanje lučkog doba od prosjeka; ono se kreće u granicanma ±1 čas).

maxresdefault

Određivanje vremena pojava visoke vode lakše je shvatiti primjerom: pretpostavimo da je srednje vrijeme Mjesečevih kulminacija u luci u 3 časa 30 min. Lučko doba (prosjek) iznosi 4 časa 10 min. Polumjesečna nejednakost tog dana + 1 čas 00min. Tada se visoka voda u luci pojavljuje tačno u 8 čas 40 min. Koristeći se podacima iz »Tablice morskih doba« i pomorskih karata i planova, kapetan broda zna koliku će dubinu vode imati u to vrijeme na putu do luke. Zbog toga pomorci podešavaju brzinu broda tako da se pred luke sa plitkim ulazom pojave u vrijeme najviše vode. Ako zakasne, moraju čekati još 12 časova i 25 minuta do nailaska vrha sledećeg plimskog talasa. Za neke manje luke nijesu određena lučka doba. Pa ipak, ono se može približno odrediti pomoću kotidalnih karata. Na njima su označene kotidalne linije ili izorahije. One povezuju sve tačke sa istovremenom pojavom visokih voda u doba sizigija. Na takvim kartama se označavaju vrijeme pojave visokih voda po srednjem griničkom vremenu, tako da izorahija od 5 časova pokazuje da u mjestima koje ona spaja, visoka voda nastupa 5 časova poslije Mjesečeve kulminacije u Grinču (u doba sizigija).

Na kotidalnim kartama zapaža se pravac kretanja plimskog talasa, a po rastojanju pojedinih izorahija može se odrediti i njegova prosječna brzina. Tako je Šternek ustanovio da se plimski talas kreće u Jadranu pored naše obale brzinom od 300 km/h na jugu, a 150 km/h na sjeveru; istu brzinu ima plimski talas i pored italijanske obale.

Na kotidalnim kartama se zapažaju i mjesta u kojima dolazi do interferencije plimskih talasa i u kojima nema pojave morskih doba. Takva mjesta se nazivaju amfidromije, odnosno obrtne tačke. Oko amfidromije šire se radijalno izorahije i kreću, zbog devijatorske sile Zemljine rotacije, na sjevernoj polulopti u smjeru suprotnom kretanju kazaljke na časovniku, a na južnoj polulopti u pravcu kretanja kazaljke. Na Jadranskom moru amfidromija se nalazi oko 50 km istočno od Ankone. S obzirom na takav položaj amfidromije i pravac kretanja izorahije na sjevernoj polulopti, lučka doba su na našoj obali sve veća u pravcu sjevera, a duž italijanske obale sve manje u pravcu juga.

d07708f884f6865aff6b4f6f5f9afe94

Lučkih doba ima samo pri onim obalama gdje je Mjesečeva plima jača od Sunčeve. Zato se na većem dijelu Tihog okeana i u nekim krajevima Indijskog pokeana događa baš suprotno.

Pripremila: Jovana Bigović

Literatura:
Dukić D., Gavrilović Lj. (2008): Hidrologija. Zavod za udžbenike, Beograd.
Vujević P. (1926): Osnovi matematičke i fizičke geografije. Državna štamparija, Beograd.
Doderović M. (2008): Okeanografija. Filozofski fakultet, Nikšić.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here