SHARE

Zašto se ljudi bave pećinarenjem ili speleologijom? U početku, možda da bi iskusili ulazak u nepoznato. Zašto nastavljaju da se bave time, nije tako lako odrediti. Neki nastavljaju zbog sporta, drugi zbog raznih naučnih ciljeva, mada je kod većine u igri kombinacija raznih faktora. Kod mnogih je glavni uzrok sportska komponenta, ali veliki dio uživanja u boravku pod zemljom direktno zavisi od same pećine i od pojava koje se u njoj mogu vidjeti. Održavanje ovih pojava što bliže njihovom prirodnom stanju je suština zaštite pećina.

da (2)

Susret sa pećinskim nakitom je jedno od najljepših iskustava pri boravku u pećini. Tokom hiljada godina, postupnim nagomilavanjem kalcita se stvaraju oblici neopisive ljepote. Mnogi od ovih oblika su od velikog značaja za naučnike koji istražuju pećine, zato što analizom pećinskog nakita mogu izvesti zaključke o evoluciji i istoriji pećine. Uništavanje i uklanjanje nakita je poput cjepanja stranice iz drevne knjige. Pored toga, krhki oblici nakita su vrlo osjetljivi – njihova ljepota može nekad biti upropaštena prostim dodirom prljave ruke. Na žalost, nakit je često na dohvat ruke prolaznicima, i tako dolazi do namjernog ili slučajnog oštećivanja. Zbog toga se ponekad postavljaju zaštitne trake oko mjesta sa nakitom, i preko tih traka ne treba nikada prelaziti. Tamo gdje nema zaštitnih traka, potrebna je posebna briga, i nikada ne treba zaboraviti da trenutak nebrige može drugima zauvjek uskratiti zadovoljstvo da vide nešto što je tu postojalo. Zaštitnim trakama se ne štiti samo nakit, već i neki drugi oblici. Često glina, blato ili druge naslage na podu kriju u sebi čak i veću vrijednost nego neki spektakularni oblici nakita. Njihova zaštita je zbog toga podjednako važna. Trend kod novih istraživanja je da se obilježe samo uzane staze i kretanje ograniči na njih. Time se obezbjeđuje očuvanje naslaga gline i osigurava minimalno uznemiravanje pećinskog života. Tako posjetioci mogu vidjeti pećinu u obliku koji je najpribližniji prirodnom, i tek tada umiju da primjete štetu koja u drugim, nezaštićenim pećinama, nastaje usled prolaza stotine nepažljivih stopa.

Otpaci su problem svih često posjećivanih pećina. Periodičnim čišćenjem nekih pećina se iznose gomile đubreta – od kesice bombona, do istrošenih baterija i otpadaka karbida. Nije nikakvo opterećenje za speleologa ako iz pećine iznese ono što je u nju unio, a samo mali dodatni napor predstavlja iznošenje dijela đubreta koje je neko drugi ostavio. Pogled na đubre nije prijatan, i ponekad može sasvim pokvariti posjetu pećini. Pored toga, otpaci karbida i drugog đubreta pri raspadanju mogu uzrokovati zagađenje i oštetiti živi svijet u pećini. To je poseban problem, jer je otpatke karbida vrlo teško ukloniti, i sve je više pećina u svijetu u kojima je njegova upotreba zabranjena.

Smatra se da su ovo povlastice rezervisane samo za iskusne speleologe, ali nije tako. Svakoga zanima šta je iza ćoška. To se ne može spriječiti, ali zahtijeva odgovarajuću pažnju. Ako istraživanje bočnog kanala može uzrokovati štetu, prvo se raspitajte kod nekog ko poznaje pećinu, da li je taj kanal možda već ranije istražen. Ako započinjete kopanje, vodite računa da ne isprljate pećinu iskopanom glinom. Ako vam djeluje da je za dalje napredovanje potrebno lomiti nakit, zapamtite da ga je nemoguće obnoviti; prije toga provjerite da li je moguće naći obilazni put. Na kraju, ako otkrijete novi kanal, pažljivo ga istražite i obilježite trakom kuda se smije kretati. Ako ste u nedoumici, potražite savjet iskusnijih speleologa.

Upotreba užadi kod savlađivanja vertikalnih djelova u speleološkim objektima je dovela do povećanja broja vještačkih sidrišta (najčešće spitova) u njima. To je naročito ispoljeno na vrhovima vertikala u često posjećivanim pećinama i jamama. Velika količina spitova ne izgleda lijepo, može oslabiti stijenu, i opasna je jer stvara konfuziju kod izbora ispravnog spita. Zbog toga gdje god je moguće treba koristiti prirodna sidrišta, a dodatne spitove ne treba postavljati ako su postojeći ispravni.

a

Češće nego što se pretpostavlja, pećine posjećuje i lokalno stanovništvo, često nanoseći veoma velika oštećenja i razaranja. U najvećem broju slučajeva, razlog ulaska je potraga za navodnim sakrivenim blagom. Lokalno stanovništvo je sposobno za iznenađujuće zamašne poduhvate da bi prodrlo u pećine ili jame u potrazi za „blagom“. Pri tome se kopanjem remete i uništavaju potencijalni arheološki i paleontološki nalazi, lomi se nakit, uznemirava živi svijet, a ne preza se ni od miniranja. Ostali, miroljubiviji slučajevi ulaska u pećine, rijetko prolaze bez lomljenja i iznošenja nakita, uznemiravanja i ubijanja slijepih miševa, prljanja zidova od čađi sa baklji, potpisivanja po zidovima, paljenja automobilskih guma na ulazima pećina. Jedini lijek protiv ovog vida degradacije pećina je podizanje svijesti o njihovoj vrijednosti i nužnosti očuvanja kod lokalnog stanovništva.

Nažalost, malo je speleologa kod nas koji će svoje otpatke od karbida i drugo đubre iznijeti iz pećine, koji će se uzdržati od potpisivanja ili nepotrebnog kretanja kroz osjetljive djelove pećine. Ružnu sliku pružaju gomile istrošenog karbida i potpisi u pećinama i jamama koje se često posjećuju i koje su istraživane od strane brojnih klubova i samostalnih istraživača. Samo sistematski rad u okviru klubova na propagiranju zaštite i etike istraživanja može promijeniti ovo stanje.

Veliki je broj aktivnosti koje se izvode na površini, a koje mogu ozbiljno oštetiti pećine. Kamenolom ili izgradnja puta mogu u potpunosti uništiti pećinu. Svaka izmjena režima toka površinskih voda može imati dramatične efekte na režim toka podzemnih voda, bilo zbog isušivanja, bilo zbog plavljenja. Zatvaranjem ulaza, stvaranjem novih ulaza ili proširivanjem postojećih, mijenja se mikroklima u pećini, remeti ekosistem i prekida proces stvaranja nakita. Najčešća i najpogubnija je upotreba pećina i jama kao deponija komunalnog ili industrijskog otpada, kao i zagađenje vodotokova koji poniru u pećine. Korišćenje za deponije i mrciništa je redovna praksa, ako se u blizini nalaze seoska domaćinstva.

da (1)Klimatski uslovi u pećinama su nepromjenjivi hiljadama godina, i zbog toga su pećine izvrsna sredina za očuvanje arheoloških i paleontoloških ostataka. Mnoga saznanja o ljudskoj vrsti su dobijena njihovim iskopavanjem i istraživanjem. Srećom, većina tih ostataka je zatrpana u ulazima i teško može biti oštećena, sem kopanjem. Naravno, ima slučajeva nalaza koji leže na površini, nezatrpani. Bilo koji takvi ostaci, ma kako beznačajno izgledali, ne smiju biti dirani, već treba tražiti savjet stručnjaka.

Fotografija ima važnu ulogu u zaštiti pećina. Njom se može stvoriti svijest o ljepoti pećina i pokazati kakva su oštećenja moguća. Nažalost, fotografisanje je takođe prijetnja za pećinu, i nisu rijetke fotografije na kojima se vidi da su nastale bez brige za očuvanje pećine, ili kod kojih su fotografi i njihovi modeli oštetili pećinu u nastojanju da dobiju bolju sliku. Kod fotografisanja treba posebno paziti zbog velike blizine nakita koji se fotografiše. Uvijek to imajte na umu. Nikad ne prelazite preko trake kojom se ograničava kretanje, vodite računa o svom kretanju i kretanju modela, i slikajte takođe i onaj oštećen nakit kako bi drugima pokazali potrebu za zaštitom.

Pripremio: Eldin Brđanin

Literatuta:
Vučković M, Pulević V, Radulović V, Burić M, Jovićević G, Mihajlović R. (1980): Sedmi Jugoslovenski speleološki kongres. Speleološko društvo SR Crne Gore, Podgorica.
Habe F. (1970): Aktualni problemi jugoslovenske speleologije. Peti Jugoslovenski speleološki kongres Skoplje- Ohrid 1968, 41-48, Skoplje.
Pretner E. (1961): Speleološka istraživanja u Crnoj Gori i spisak pećina i jama. Drugi Jugoslovenski speleološki kongres, 219-235, Zagreb.
Petrović J. (1964): Pećine i jame u Crnoj Gori i njihov značaj. Godišnjak geografskog društva Crne Gore, Cetinje.
Burić M. (1976): Značaj speleoloških istraživanja za vodosnadbijevanje naselja u SR Crnoj Gori. Glasnik Zavoda za geološka istraživanja, Podgorica.
Lješević M. (1975): Izvještaj o speleološkim istraživanjima u slivu Pive, Tare i Ćehotine. Fond Zavoda za geološka istraživanja, Podgorica.
Lješević M. (1976): Geomorfološke karakteristike kanjona Pive. Glasnik republičkog Zavoda za zaštitu prirode, Podgorica.
Pejović B. (1955): Pećine u Crnoj Gori. Prvi Jugoslovenski speleološki kongres, Slovenska akademija nauka i umjetnosti, Ljubljana.
Basler Đ. (1975): Stariji litički period u Crvenoj stijeni. Zbornik radova, posebna izdanja Zajednice kulturnih ustanova, Knj. 3-4, Nikšić.
Bešić Z. (1965): Hidrogeologija krečnjačkog terena okoline Durmitora- Zbornik radova inžinjera i tehničara Crne Gore, knj. 1, Nikšić.
Burić M. (1972): Estavele – definicija pojma, klasifikacija estavela i značaj njihovog proučavanja. Zbornik radova Drugog Jugoslovenskog simpozijuma o hidrogeologiji i inženjerskoj geologiji, knj. 1, Beograd.
Petrović D., Manojlović P. (2003) Geomorfologija, Geografski fakultet, Beograd.
Bakić R. (2006): Opšta demogeografija. Geografski institut Filozofskog fakulteta, Nikšić.
Merela M, Zakrajšek M, Ilić U, Erker M. (2012): Priročnik jamarskega reševanja. Jamarska reševalna služba, Ljubljana 2012.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here