SHARE

Preko okeanskih površina svakodnevno se kreću dva ogomna talasa sa Istoka na Zapad, u suprotnom pravcu zemljinog obrtanja oko osovine, i okruže cijelu Zemlju. Oni se osjećaju u cijelom okeanu od površine do dna. Dužina jednog talasa odgovara polovini zemljinog obima (oko 20 000 kilometara na ekvatoru), a prema dužini mu je visina veoma neznatna. S toga se ovi talasi na okenaskim pučinama nikada ne mogu uočiti, jer su im nagibi neizmjerno mali, ali se pod njihovim uticajem morska površina pri obalama dvaput dnevno postepeno diže i spušta. To izdizanje i spuštanje su plima i osjeka.

1200px-Clouds_over_the_Atlantic_Ocean

Plima i osjeka su periodične oscilacije površine vodenog pokrivača Zemlje prouzrokovane djelovanjem opšte gravitacije u svemiru, prije svega Mjeseca i Sunca. Dva puta dnevno, tačnije za 24 časa i 50 minuta, nivo mora se uzdiže, i ta voda plavi obale. Ta pojava je poznata pod imenom plima. Ali nivo mora se isto toliko puta i spušta i povlači od obale, ostavljajući na suvu uži ili širi pojas morskog dna. Ta pojava se naziva osjeka. Plima i osjeka nazivaju se morska doba ili morske mijene. Razlika između maksimalnog nivoa odnosno visoke vode i minimalnog nivoa ili niske vode naziva se veličina morskih doba. Ona se kreće od 10-15 cm u Crnom moru do 21 m u Fandi zalivu (Kanada). Vrijeme koje protekne od visoke do niske vode naziva se trajanje osjeke, dok se vrijeme od niske do visoke naziva trajanje plime. Njihovo trajanje većinom nije jednako – naročito su velike razlike u trajanju plime i osjeke na ušćima većih rijeka i prostranijim plićacima. Prvu teoriju o postanku morskih doba izložio je 1740. godine švajcarski matematičar Bernuli i nazvao je statičkom teorijom. Ona je zasnovana na Njutnjovom zakonu gravitacije, a polazi od pretpostavke da je cijela Zemljina površina pokrivena slojem vode podjednake dubine. Kao što je poznato, sistem Zemlja-Mjesec obrće se oko zajedničke ose. Kako je Zemljina masa 81,5 puta veća od Mjesečeve, to je njihova zajednička osa isto toliko puta bliža centru Zemlje, nego Mjeseca. Pošto je njihovo prosječno rastojanje oko 384.000 km, zajednička osa prolazi kroz Zemljinu na rastojanju od 4.720 km od njihovog središta. Pri obrtanju sistema Zemlja – Mjesec oko zajedničke ose nastaje centrifugalna sila, koja je jednaka centripetalnoj sili sistema. Te dvije sile održavaju sistem Zemlja – Mjesec onemogućavajući njihove sudare i udaljavanje jednog nebeskog tijela od drugog. Ovako djelovanje sila važi samo za sistem u cjelini. Mjesec djeluje jače na čestice koje su mu bliže, a najslabije je njegovo dejstvo na nadirnoj strani Zemlje. Dejstvo ove dvije sile – centrifugalne u sistemu Zemlja – Mjesec i privlačne sile Mjeseca – mogu se zamijeniti njihovim rezultantama. I upravo rezultante pomenutih sila pokreću sve vodene čestice u Svjetskom moru i time stvaraju plimu i osjeku. Zbog toga je Njutn privlačnu silu Mjeseca (i Sunca) na vodene čestice Svjetskog mora nazvao s pravom plimotvornom silom. Ako se veličine plimotvornih sila na različitim tačkama Zemljine površine predstave grafički, vektorima i vrhovima strelica spoje, dobija se profil elipsoida morskih doba. Na njemu se vidi da se visoka voda plime javlja u krajevima koji su najbliži Mjesecu – zenitna plima, ali i u onim krajevima koji su najdalje od njega – nadirna plima. Prva plima je svega 1/43 viša od druge. U isto vrijeme pojavljuje se i osjeka, ali u krajevima koji su od visoke vode plime udaljeni po 90 stepeni.

Poluostrvo Luštica plaza Mirista

Na morska doba djeluje i privlačna sila Sunca. Ali s obzirom da je Mjesec oko 400 puta bliži Zemlji nego Sunce, razumljivo je što mu je privlačna sila 2,17 puta veća od Sunčeve, iako je masa ove zvijezde oko 27 miliona puta veća od mase Mjeseca.

Po svojoj bitnosti morska doba zavise od udruženih snaga Sunca i Mjeseca. Oni su za Zemlju dva najjača atrakciona tijela: Sunce zbog ogromne veličine, a Mjesec zbog svoje blizine. Ali u slučaju plime i osjeke prevlađuje uticaj Mjeseca, pa će se stoga privremeno uzeti samo on u obzir, a kasnije će se obratiti pažnja privlačnom uticaju Sunca. Kriml upozorava da su dva različita pojma plime i visoke vode s jedne, a osjeke i niske vode s druge strane. Plima je podizanje morskog nivoa od niske do visoke vode, a osjeka spuštanje od visoke do niske vode. Visinska razlika između visoke i niske vode daje amplitudu plimskog talasa, kojom je okarakterisan značaj i uticaj plime na raznim djelovima okeana. Sličan je i uticaj Sunca na stvaranje plime i osjeke, ali mu je značaj nešto drugačiji. Jer, prema trećem Njutnovom zakonu koji je fizički dokaz trećeg Keplerovog zakona, izlazi, da su razlike u privlačnoj snazi raznih nebeskih tijela obrnuto proporcionalne trećem stepenu njihovih udaljenja. Privlačna sila Mjeseca može se proračunati prema ranijim podacima, iz kojih se vidjelo da su razlike u njegovoj privlačnoj snazi na razne molekule na Zemlji toliko neznatne da bi se približno smjele smatrati kao jednake. Možemo imati primarne i sekundarne uzroke. Primarni uzroci kosmičkog porijekla su privlačne snage Mjeseca i Sunca, Zemljina revolucija u sistemu Zemlja – Mjesec i Zemlja – Sunce i nagibi mjesečeve i zemljine putanje prema ravni ekvatora. Sekundarni uzroci su promijenljiva deklinacija Mjeseca i Sunca, promijenljivi položaji Mjeseca i Sunca prema Zemlji.

Plima i osjeka, mogu se mjeriti bilježenjem razlika u visini morskog nivoa u kraćim razmacima vremena. Da bi se to moglo činiti postavi se u more uspravna letva, koja je vrlo jasno podijelejna na decimetre i dovoljno visoka da bi se u  svakom trenutku moglo vidjeti na kojoj je visini morska površina. Sve se više koriste instrumenti koji automatski bilježe visinu morskog nivoa u toku cijelog dana, a oni se nazivaju mareografi.

Ada Bojana

Pripremila: Jovana Bigović

Literatura:
Dukić D., Gavrilović Lj. (2008): Hidrologija. Zavod za udžbenike, Beograd.
Vujević P. (1926): Osnovi matematičke i fizičke geografije. Državna štamparija, Beograd.
Doderović M. (2008): Okeanografija. Filozofski fakultet, Nikšić.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here