SHARE

Vjekovima je čovjek na kršu s velikom mukom i sam stvarao i održavao zemljište, radi gologa opstanka. Sjekao je i krčio šumu, razoravao livade i pašnjake, lomio i izbacivao kamenje, podizao terase-podzide i pravio prilaze, da bi stvorio makar i malo parče oranice. Štaviše, na nekim strmim terenima, upravo na padinam Garča – Bečini dolovi, Ržišta i nekim drugim mjestima, još se vide i danas ostaci „kanala“, za potoke u golom kamenu, dugačkih i po nekoliko stotina, a ponegdje i hiljadu metara, kojima su potoci, nakon jakih kiša snosili oskudni zemljišni pokrivač i taložili ga na zaravnima ili depresijama reljefa, da bi se stvorilo kakvo-takvo zemljište, koje bi se moglo obrađivati i koristiti za proizvodnju bilja.

Karakteristike zemljišta na kršu su prije svega njegova izrazita razbacanost bez kontinuiteta i reda, sitne plitke nepravilne parcele, nepristupačnost i otežana primjena gotovo svake savremene agrotehnike, a uz to dugi procesi stvaranja, eroziono spiranje i odnošenje kroz propustljivi teren, niz koji se spira u depresije – doline i dolove – ili poniranjem gubi u podzemlje. Tako stvarano zemljište na kršu može nestati stihijom za kratko vrijeme. Procesi njegove degradacije i progradacije smjenjuju se, zavisno od niza bioloških i abiotskih faktora, a ponegdje i od djelatnosti samoga čovjeka.

Tipovi i svojstva zemljišta na ovom području u zavisnosti su uglavnom od sljedećih faktora:
-geološkog sastava terena gdje dominiraju karbonatne stijene;
-hipsometrijske karakteristike terena i izraženi nagibi naročito duž padina Garča i Plata;
-klimatske prilike, a od njih dosta visoka količina padavina;
-vegetacioni pokrivač i
-uticaj čovjeka, prvenstveno preko krčenja i sječe šuma, ozemljavanja pojedinih terena i podizanja podzida.

Na ovoj teritoriji zastupljeno je nekoliko tipova i podtipova zemljišta.

Krečnjačko – dolomitska crnica zastupljena je preko dva podtipa. Jedan je organomineralna krečnjačko – dolomitska crnica male dubine, gdje je humus zastupljen negdje i do 14 %, pojačane ocjeditosti, slabog boniteta (7- 8 klasa), i uglavnom su ti tereni pod šumama, šikarama i oskudnim pašnjacima. Drugi podtip je posmeđena krečnjačko – dolomitska crnica sa odlikama koje variraju. Negdje dubina iznosi i do 35 cm, prisustvo humusa do 15 %, a dosta je velika stjenovitost. I ovi tereni su uglavnom pod oskudnim pašnjacima i šumom, mada ponegdje ima manjih obradivih površina kakvi su dolovi, manje vrtače i prodoli. Klasa boniteta je 6 do 8. Oba ova podtipa zemljišta zabilježena su na području Veljeg Garča.

Buavica ili rendzina predstavlja najplodnije i najproduktivnije zemljište, a zastupljena je u Maloj Zagredi, Oselini, Veljoj Zagredi, Dubravama i Orašju. Najčešće se direktno oslanja na karbonatnu podlogu. Odlikuje je rastresitost, gotovo praškasta struktura, i dobre filtracione osobine. Mjestimično je duboka, veoma propustljiva za vodu, zbog čega se nakon kiša brzo prosuši i lako obrađuje. Iako je veoma bogata humusom, zahtijeva intenzivno đubrenje organskim đubrivima, kada uz dovoljno vlage, dobro rađa krompir, pasulj, kupus, mrkva, kukuruz, raž. Ovdje je zovu „bulja“.

Crvenica (terra rossa) ima veliku zastupljenost na ovom području, kao i u drugim djelovima krečnjačke zaravni Stare Crne Gore. Srijeće se na više lokaliteta, od kojih su uzorci uzimani sa Malog Garča i Zagrede. Javlja se kao plitka crvenica, dubine do 30 cm i učešćem humusa do 13 %, i srednje duboka i duboka u Zagredi, dubine i do 70 cm, sa 3 do 5 % humusa. (Fuštić, Đuretić, 2000. god.). Ne pruža se kontinuelno. Srednje duboka i duboka crvenica odlikuje se dosta visokom plodnošću za krečnjačke terene i velikom poljoprivrednom vrijednošću. U Zagredi se na crvenici nekada uzgajao duvan. Proces obrazovanja crvenica utoliko je intenzivniji ukoliko im je položaj ocjedniji i izloženiji suncu. Mahom su ocjedne, posušne i dovoljno strukturne, a neke i prilično antropogeniziovane, lake za obradu, ali nedovoljno obezbijeđene hranivima. Stoga i zahtijevaju često đubrenje organskim đubrivima, kada su uz dovoljno vlage i veoma pogodne za intenzivnu biljnu proizvodnju – kukuruz, ozima pšenica, lucerka, duvan i za vinovu lozu. Pružaju se u manjim oazama i kompleksima duž nagiba, strmijih padina i zbog toga su nepodesne za primjenu mehanizacije i intenzivniju obradu. Karakteristična prirodna vegetacija im je crni jasen, cer, makljen, košćela, drača, drijen, zanovijet, nar, kadulja, bjeluh i neke druge rjeđe biljke.

Gajnjača (čiji potpuniji naziv glasi vertično eutrično smeđe zemljište na jezerskim sedimentima) je rasprostranjena u najnižim djelovima Zagrede, duž lijeve obale Sušice, na Grudicama, Mostinama i dijelu Veljeg polja. Njene su odlike da je povoljna za obradu naročito u plićim djelovima, i da dobro upija i propušta vodu. Izuzetak su jesenji i zimski period, kada se od jakih i dugotrajnih kiša zemljište zasiti vlagom, pa se voda zadržava. Brzo gubi biljkama neophodnu vlagu, a tokom sušnih mjeseci površinski slojevi ispucaju. Na profilu Velje Polje dubina iznosi 90 cm, a humus 1,3 do 8,8 %. Na uzdignutijim i ocjeditijim terenima, gajnjača je pogodna za razne poljoprivredne kulture. Najviše se koristi za oranice, voćnjake i livade. Po utvrđenim klasama boniteta spada u 2 i 3 do 4 klase.
Za područje Zagrede karakteristične su terasaste obradive površine – podzide. Na njihovo formiranje uticao je čovjek podižući ih od kamena (suvomeđe), čime se sprečavalo spiranje i odnošenje plodnog površinskog sloja zemljišta, a omogućavala dobra filtracija, ocjeditost i razmjena vlage i kiseonika. Podzide su prisutne na širem prostoru Zagrede.

Tamo gdje su veće zemljišne površine formirane su obradive površine, koje ovdje zovu njive ili dolovi, dok one manje nazivaju zgrade ili zgradice. Uglavnom se koriste za gajenje krompira, kupusa, pasulja, luka, vinove loze i stočne repe, djeteline – lucerke. Koriste se i kao sjenokosi i pašnjaci.

Stanovništvo se ovdje oduvijek susrijetalo sa problemima nedostatka obradivog zemljišta, pa je bila razvijena svijest o očuvanju i najmanjih površina koje su se mogle privesti obradi. Tako su se one čuvale, ograđivale i pretvarale u „branjevine“. Na njima nijesu podizane kuće, štale i drugi objekti.

Praktikovalo se krčenje šuma i pretvaranje u obradive ili „zemljane“ terene. Najneplodnije su padine Plata, Rudina, Đurovog krša i pojedine glavice i kamenjari, mada se i oni koriste za ispašu sitne stoke. Ima i nešto deluvijuma na prelazu strmih terena u ravnice.

Dobar dio terena Garča izložen je spiranju i eroziji, prouzrokovanom, sem padavinama, i konfiguracijom terena. Sušica plavi dio uz korito i na mlakama, pa se to zemljište uglavnom koristi kao livade za košenje, i za ispašu stoke. Na pojedinim djelovima duž toka Sušice, primjetno je da voda podkopava i obrušava obale. U cilju sprečavanja klizanja nagnutih terena uz korito tzv. „brežina“, stanovništvo zasađuje najčešće bagrem i brijest, rjeđe lučkojasen, a uz samo korito kanadsku topolu.

Neprekidno se čovjek borio za bolje iskorišćavanje zemljišta, još od prvobitnog nastanka i domestikacije kulturnog bilja do savremenog otimanja znatnih površina od mora ili pustinja i njihovog privođenja u kulturno stanje. Ovamo spadaju i drevna terasiranja, koja su stari stanovnici ovog prostora i drugih sličnih u Crnoj Gori, primorju i Hercegovini, sa toliko smisla i vještine, gradili na nagibima podložnim eroziji.

Pripremio: Dušan Kalezić

Literatura:
Pavićević Lj. (1995): Bratstvo Pavićevići u Dolu Pješivačkom. CANU. Obod, Cetinje.
Domazetović S. (2014): Zagreda – Svjedočanstva prošlosti, sadašnjosti i vizija budućnosti. Danilovgrad.
Burić M. (2000): Danilovgrad – Prirodne i demografske karakteristike. Danilovgrad.
Vincek D., Popović R., Kovačević M. (2010): Planine Crne Gore. Podgorica.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here